E najbolje je pisati osvrt sa koncerta nakon prospavane noći i slegnutih dojmova.
To neki drugi put, ja još pošteno odspavao nisam, pa kad već pere nesanica, ajde da je iskoristim za nešto “pametno”.
Za ovaj koncert sam se pripremao mjesecima, radio u prosjeku i po 11 000 koraka oko kuće dnevno, da bi lakše mogao podnijeti skakanje i šutku u gomili.
Falilo mi samo da se prijavim na polumaraton ili da jednostavno bježim policiji kada me zaustave u rutinskoj kontroli.
Pamtim to kao da je bilo danas kada sam dobio, kupio ili pak ukrao crnu kazetu sa nabildanim istetoviranim crnjom u lancima na naslovnici. Stavio sam je pažljivo u kazeton nepoznate marke i poznate kvalitete, loše, već tada u raspadajućem zombi stanju koji se hrani magnetnim trakama svih mojih bendova.
Počinje sa grmljavinom i kišom, razgovorom u autu, koracima policajca koji će rađe jesti krafne nego pomoći crnim putnicima u nevolji puknute gume na mokroj cesti. A romantična kiša se utiša sa 3 hica iz pištolja u tijelo policajca i nastavlja nenadjebivim rifom i uvodnom stvari “Body Count”.
Pa koji to album u povijesti i budućnosti ove naše lude balote počinje sa ubistvom policajca?
A nakon rafala ispaljenih rifova, metaka i psovki, balade o zlom kurcu, ubistvom rasističke majke palicom, njenim zapaljenjem i sjeckanjem na male komadiće, orgija sa obožavateljicama čiji su očevi vođe KKK-a, i nakon prijateljeve smrti od droge album nema holivudskog hepi enda već ide himna ‘Cop Killer’ uz refren Fuck Police, Fuck Police.
Nikad, niko, nigdi to neće ponoviti na velikoj sceni. Naravno da je to odmah bilo zabranjeno, al uzalud, samo su ih proslavili još i više.
A ‘Cop Killer’ pjesmu su zamijenili sa ‘Freedom of Speech’ ‘That’s d madafakin bulšit’, kaže refren.
To da je netko snimio u garaži pa se zezao, dilao kazete na tulumu, bilo bi ludo, ali to je snimio legendarni reper Ice T i instant sebi omogućio posebno bolan tretman od plave uniforme i crne tipkovnice svih novinara.
To su muda ne do poda, već kada hoda mora ih voziti u kolicima isprid.
Ne znam jeli pretenciozno reći da je taj album koji sam presluša stotine puta i naučio napamet ko ciciban meni ustvari spasio život?
U tom razdoblju života sam bio nesigurni, tihi, sjebani i naizgled prištavi klinac koji je htio osvojiti bilo koju curu u očajničkom pokušaju da si pronađe
samopouzdanje koje je izgubio onog momenta kada je kročio među zidove osnovne škole Ranko Orlić.
S depresijom sam se vjerno i dugo družio i prije nego li mi je svoje ime rekla, a savršeni soundtrack toga vremena mi je bila Nirvana. Kada je Kurt Cobain pronađen mrtav, mjesec dana sam u školi dolazio u crnini i sve ozbiljnije maštao da i ja natjeram druge da se crno oblače, tako da se pridružim Kurtu na nebesima.
Ako je on uza svu slavu, lovu, prijatelje, ženu i dijete mogao se ubiti, šta ja imam da tražim od života?
Gotovo pa prekasno sam shvatio da se nije ubio već su to drugi učinili za njega, al nije to vratilo ni njega ni preko 67 klinaca koji su ga od tada kopirali. Kao umalo ja.
A moja muda, moja muda su tada bila ne do poda, već su ušla u sebe i sakrila se iza prvih stidnih dlaka.
I onda na scenu stupa 5 crnaca (ne mogu ih zvat tamnoputim Afroamerikancima, nemoj me tražit to) i 1 bijelac, (da imaju koga sprdat na putovanjima). Ko da mi je netko opalio plesku, pa šaku u glavu, pa nogu u guzicu. Definitivno buđenje koje mi je trebalo u životu, jer čim sam soundtrack promijenio, film je prešao u drugi žanr. Trenutno je mjuzikl, inače je loša komedija.
Drugi album ‘Born Dead’ mi je bio nešto lošiji, uz dvi dobre stvari ‘Born Dead’ i ‘Hey Joe’, pa sam njega preslušao samo 50-ak puta, a treći album iz 1997. mi je bia Ok za poslušat 20 puta.
E, ali tada sam ih već pomalo prerastao i izrastao u jednog malog rokera, bluzera i filozofa koji preispituje život na svakom koraku, a svojim pacifizmom dobro skriva kukavičluk da se ikome suprotstavi davajući si pristojnim odgojem izgovor da se nikad ne izbori za ono šta želi. A i borba za ljudska prava crnaca mi je bila strana u vremenima kada nisam poznavao ni jednoga. Je da sam živio blizu Solina i Kaštela, ali to je daleko od South Central Los Angelesa i njihovih problema.
Najteže razdoblje života su mi bili tu, ostalo mogu sam dalje, hvala ljepa.
Fast forward ili brzo 30 godina naprid i dočekao sam šansu da im se zahvalim uživo, sretan da su glavne face Ice T i Ernie C na gitari još i dalje među živima. Je da su Stonsi živili opasno, ali prah i igla sporije ubijaju od metka magnuma 44.
Kupia sam odmah 3 karte 3 miseca unaprid i zovnia prva 2 prijatelja iz imenika mobitela, folder: svirke. Ali bia sam spreman ići i sam (u međuvremenu si mi nešto narasla muda, ali su ostala smežurana).
A umalo sam i otiša sam, jer dok mi radimo planove Bog se smije, netko je već rekao. Božo ima svirku sa svojim Šetačima ovi petak, a proba je taman svima odgovarala u nedilju, na dan ovog koncerta. A bidni Božo je do sada više putem izgubia članova benda nego Ice T prijatelja u borbama bandi i okršajima s policijom. I nije mu se za zezat sa probama sad kada je napokon našao još 3 junaka da sviraju njegove stvari. Znači Boži Bog Zeus možda neće oprostiti, ali ja hoću. Peri Čoriču, drugaru sa putovanja na AC/DC opravdanja i oprosta nema, ima samo zaborava, u čemu sam majstor zanata.
Osim kada budem ovo čitao, onda ću se bogami podsjetit, ali više neću ništa osjećat, znam sebe.
Nakon još par hoću/neću prijatelja, objava na fejsu je bija mudar potez i spajanje sa mojim velikim Ivetom Tudorom (Loud South) se desilo.
Krenuli smo nakon kave i imali dovoljno vrimena da se i nahranimo ritualno posluženim mrtvim tijelima domaćih životinja na pladnju Leskovačkog roštilja restorana Magazinska Klet.
To nas je ko kletva zamalo bacilo u horizontalni položaj (od svih mi najdraži), ali srećom Ive je imao protuotrov za to, kao Popaj konzervu špinata.
Šalata u Zagrebu mi se sviđa, jer je okružena zelenilom, stadionskog tipa, savršena za manje bendove svjetska glasa ili velike bendova hrvatskog jada. Bijah tu prije 9 godina na Slasha i Myles Kennedyja, sjajno iskustvo.
Pola sata ranije gužva je oko ulaza, ali nitko ne ulazi kada je piva jeftinija u obližnjem kafiću, a ja se pitam puštaju li na koncert bez pištolja, kao što ne daju bez njega na hercegovačku svadbu kada svira Thomson.
Predgrupa je bila neka njemačka, imena Slope koju smo u autu kratko preslušali nadajući se da im nisu Rammstein idoli pa da pjevaju na ‘liebe deutch’ jeziku. Ali znam ko jesu, pa bend je slika i neprilika Body Counta, ko da su im odrasla djeca. Što je doduše nemoguće jer su svi bijeli.
Poslušni su momci, pa su počeli točno u predviđenu minutu satnice.
I nakon gadnih razočaranja po pitanju predgrupa na koncertima Stinga i Rammsteina, donekle i AC/DC i Claptona (njemu je predgrupa bila tišina) ovo je bilo pravo osvježenje. Sa hip hop metal rep bendom jednostavno ne možeš faliti i da budem iskren oduševili su me. Uz pažljivije slušanje sam čak primjetio i nijanse razlike naspram udomitelja im Body Counta, a da nije u pitanju samo pigmentacija kože.
Sami se uvjerite ovdi:
Pola sata su otprašili najbolje što su znali, uz najbržeg basistu kojeg sam ikad slušao, taj je na njihovih 7 pisama odsvirao 12. Ali svaka čast momci, svaka čast. Ako niste morali nekom dati guze da bi nastupili s njima, onda ste to i zaslužili.
Točno pola sata do najavljenog početka onoga zbog čega smo došli, a na binu je skočilo 10-ak bijelaca i kao u boxu formule 1 rastavilo bubanj i odnilo cilu opremu onih njemaca. Da su druge boje kože mislio bih da kradu. Šalim se, šalim se, joj.
Točno u 21.30 sve je bilo spremno da se bend pojavi na bini. Ovo sad već postaje zabrinjavajuće koliko su ovi strani izvođači točni sa satnicom, kao da ne znaju di su došli i nameću svoje bolesne, kapitalističke uvjete napaćenom narodu Balkana koji u tu uru još traži parking.
U pozadini se čuje zvuk sirena, helikoptera, pucnjave, skoro kao radni dan u Marseju, ali sa više mrtvih i američkim titlom.
Kreće himna, ‘Body Count’s in the House’, spomenuta prva stvar prvog albuma koja rastavlja na proste faktore kao prva stvar prvog albuma Živog Blata (estrada).
A rastavlja se i publika sa zdravom pameću kada vidi Ice T-a koji odmah potiče šutku.
To moraš vidit ovdi:
Slijedi ‘Raining Blood’, obrada Slayera i sad već ko je bio na šanku juri u gomilu, ko je u gomili juri na šank, ko mora na wc to je obavio u sredini. A na drugu stranu vidio sam smrtna lica nekih ljudi i žena kojih je očito partner slagao da ih vodi na romantični koncert u nedjelju navečer. Znači u sredini šutka, sa strane šok i nejebica, atak na uši, oči i nos (opet crni humor, ovaj put prikriveni).
Slayer ne slušam, čekam nešto poznato i dočekao sam dvi stvari sa obožavanog mi prvog albuma, ‘Bowels of the Devil’ (prva stvar na B strani, ako se ne varam) i ‘There Goes the neighborhood’ koju sam mora snimit, falabogu:
Idu nekoliko mi nepoznatih,a opet angažiranih i bijesnih stvari sa novijih albuma za koje sam se očito pripremio ko da idem na koncert ‘Savršenih Marginalaca’ koji sviraju samo prva 3 albuma ‘Hladnog Piva’, ostalo je sve bilo mlako i bezalkoholno pivo. Body Count definitivno mlaki nisu, pucaju, psuju, bore se, tuku da sam morao sa zadnjim naporima tijela se sjetiti na koga sam sve bijesan u životu i koga bih htio istući ili samo poslati u mp3, da budem u skladu sa energijom s bine.
Za razliku od ostalih umjetnika i zabavljača Ice T voli da ima kontakt s publikom, a da nije preko zatvorskog stakla sa slušalicom. Govori, priča svoju priču, proziva, dijeli savjete, proljeva vodom i pametuje, mogao bi se dobro slagati sa Canetom iz Partibrejkerska. A našeg Bareta bi stavio u lijevi zadnji đep, iako je 7 godina stariji od njega, sada mu je već 66.
Kako se obraća ekipi na tribinama pogledaj ovdi:
Vrhunac koncerta je bio kada je pozivom i pogledom tražio svoje najmlađe fanove i iz publike izvukao curicu od 9 godina. Sad da je to Sveti Duje na razglas bi između brojeva tombole tražili njene izgubljene roditelje, ali tu joj je i brat, a njen otac je upravo taj lik sa mikrofonom, glavom i bradom Ice T.
Mala ide snjim na turneje od kada se odvojila od sise. Pa ja to ne mogu virovat. Ali mala je tamnoputa, baca na njega, nema razloga sumnjati u to. Ma ne to, nego ne mogu virovat da gangsta rap metal bend vodi curicu od njenih godina, dvi do sad 9 na turneje. A sin Ice T-a je snjim isto ravnopravan na mikrofonu.
Zašto ja nisam imao takve roditelje?
Kaže joj ćaća: Kada te netko nervira u školi, šta mu odgovoriš? Ona kaže: Talkshit!
I ide istoimena povratnička stvar ‘Talkshit/Get Shot’ sa albuma iz 2014. Inače odličan spot.
Znači govori sranja, bićeš upucan. Pa krasno to dijete odgajate vidim gospodine.
Nakon što su malu makli na sigurno kreće crnačka replika na našu pjesmu: ‘Policija trenira strogoću, da ne bude sve kako Ja hoću’.
‘What you wanna be when you grow up? I wanna be a cop killer!!!’
Digao sam pogled malo okolo da vidim di su naši plavci, da li se grupiraju oko bine da ulete i maknu ga ko Morrisonna 1967 u New Havenu. Ali nema brige, naši ne znaju engleski. A i nisu toliko naoružani.
Orilo se Zagrebom Fuck Police, Fuck Police.
Joj kako oslobađajući momenat, preporod, čistije od meditacije, snažnije od ejakulacije….onaj osjećaj kada uhvatiš prvi udisaj zraka nakon pendreka u trbuh. Pa platiš kartu 40 eura samo da bih mogao u isti glas sa iljadama ljudi jebati policiju, a nisi prisiljen pogledati i utakmicu Hajduka zauzvrat. Samo radi toga je vridilo doć.
Ali kada je drugi i treći udah učinjen i oduševljenje splaslo kao modrica na čelu, ja sam htio još, ali oni su tili završit. Ali Ice T kao i ja mnogo puta ovdi, jednostavno mrzi tu ljigavu i uštogljenu lažnu predstavu koju svi bendovi čine, a to je da se pozdrave s publikom, kao fol odu ća, i onda ih neumorna rulja navijanjem i pjesmom vraća nazad da odsviraju ono što su svejedno imali zacrtano svirat.
Rekao je da je između mnogih svojih patenata izmislio i to, da se ne odlazi sa bine, već da se samo sprda stim i nastavi svirat do kraja. Pitam se jesu li od njega to ukrali Rambo Amadeus i Vuco (samo ovo što sam se osobno uvjerio).
E, ali dragi moj Ledeni Čaju, da ti Davor Bobanac nešto objasni, jednom za svagda.
Ne možeš odlaziti sa bine, pa makar se sprdao sa tim bisom nakon jebenih samo uru vrimena. Bis obično traje 15 minuta, al kvragu ozbiljan koncert traje minimalno sat i 45 do 2,15. Pa nisi na festivalu sa još 20 bendova, došli smo samo tebe vidit.
10 godina stariji Brian Johnson i AC/DC su točno dvi ure svirali i to bez tog žicanja bisa i nakon pucanja iz topova i vatrometa nikom nije palo napamet tražiti još.
Guns n’Roses prošle godine u Glasgowu 3 sata i 17 minuta su gazili ljude sa hitovima i to je svakom normalnom bilo dovoljno. Meni doduše ne, ali ja tamo nisam bio normalan. I blažen bio ko poludi rano. Inače Gansi imaju 6 studijskih albuma Body Count 9.
A da ne spominjem Balaševića kojeg su morali tjerati sa bine, gasit mu svijetla i mikrofon nakon 4 sata svake mu predstave.
No dobro, nastavilo se sa “Born Dead”, hitom sa istoimenog drugog albuma.
Pogledajte to ovdi:
Pa onda odlična stvar ‘This is why we ride’ sa predzadnjeg albuma:
‘I gotta say this clear, I gotta say this loud
I should’ve been dead, don’t know how I’m here now
I should’ve been dead, damn it forty years ago
How the fuck did I survive? Something that I’ll never know’
U toj pismi objašnjava i opravdava želju za osvetom koje se ne može riješiti nitko ko izgubi nekog bliskog. ‘You ain’t thinking about calling the police. You want revenge. And you want it now. I gotta be honest with you. If somebody were to kill me, shoot me right now. My last words wouldn’t be peace. It’d be “Get those motherfuckers!”. (And this is why we ride). ‘
I za kraj iznenađujuće dobra reperska obrada stvari od Pink Floyda ‘Comfortably Numb’.
Valja pogledat jednu dobru snimku od prije 3 tjedna iz Kalifornije:
Nakon oko sat i 25 zastvarno odlaze sa bine i kako kaže Ice T, kada ode to je da mu se popuši ona stvar, nema vraćanja.
Razočarao se malo jesam, jer puno dobrih numera nisu svirali, zvuk nije bio idealan, a neke i njihove poznate stvari su zvučale pre bučno da bi se u potpunosti uživalo u njima. Ili sam ja skroz zaboravio koliko su oni u biti žestoki speed metal bend, da ne kažem black metal. U okršaju njih i Rammsteina, Nijemci bi imali veću mehanizaciju, ali Body Count bi brutalniji u borbi 1 na 1 ili 10 na 10.
Ipak, to je sat i 25 agresivnosti, ubojitosti i iskrenosti više nego bilo koji drugi bend u nas, a možda i na planeti.
Odmah nakon svirke smo sili u auto, volan sam pustio u ruke profesionalnog vozača Ive, a on je meni pustio u ruke komande za muziku pa smo uz trešnju glavama nastavili after parti do Splita i stigli za oko 3 sata.
Hvala i ponovilo se.
Fuck Police
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
