Tamo neke godine nakon rata dok sam u tinejdžerskim danima tražio svoj identitet među stihovima stranih pjesama i u redcima Alan Forda i Dilan Doga kao soundtrack mi je došla s radija stvar, Malo, Malo, malo sam maka. To je bila prva domaća pisma koju sam napamet naučio od riječi do riječi, i evo dan danas, 30 godina kasnije i dalje je znam repati. Vijak u glavi, daska u glavi, nešto mi fali, ali pucaju me zato filmovi pravi i smisao svaka sad se makla.
Ko se tada moga nadat da će ti momci u 2026 godina još se time baviti, od toga ili za to živiti i već treći put nastupati s HRT jazz orkestrom u dvorani Lisinski? Imam snimljenog jazza na par kazeta, snimak je totalna šteta, ali ja sam sreta-n. –Pjevao je Mladen davno u pjesmi s kojom su sa Matijom Dedićem i Black Coffee prvi put spojili svoj hip hop i jazz. To remek djelo se nikada nije našla na njihovom albumu i potpunosti je zaboravljeno, bez obzira na sjajan spot s Goranom Navojecem. Ali ti stihovi nađu svoj put iz podsvijesti svaki put kada čujem riječ jazz. Ja sam glupi reper i samim time grez, ali nisam potpuno grez jer volim slušat jazz.
Iako je u svitu to već uobičajena stvar, miješati rock, metal i druge žanrove sa jazz orkestrom, u ovom slučaju moramo zahvaliti maestru Mironu Hauseru na ideji i vodstvu za ovakav događaj. Već sam ranije pogledao i poslušao taj spoj s Edom Majkom i veselio se ovome.
Obukao sam svoj sako za posebne prilike i uputio se prema Lisinskom, po prvi put u svom životu. Znam se i ja upristojit kada je to potrebno, a da nije sprovod u pitanju. Samo sam si nepotrebno ubacio pressing, jer za ovu prigodu sam tjednima očajnički i manijakalno tražio po netu uređaj koji će mojim riječima dati i sliku, a da nije mobitel. Birati profi aparat je u rangu biranja vozila i odluka je pala tek na dan koncerta, a u moje ruke je došao doslovce 5 minuta do početka istoga. Uzbuđen i s 2 kila oko vrata pjevušio sam Ja sam Genije, čudo prirode s kojom je večer počela. Bilo je i čudno i lipo viditi 3 splicka lika, mulca, redikula u rebatinkama kako ni sami ne mogu vjerovati da su opet tu sa svojim bendom, ispred jednog orkestra od 14 članova, licem u lice sa punom dvoranom od oko 1800 ljudi.
Dok sam čeprkao po opcijama aparata podsjetili su me da sam i dalje od svih malo maka, ili da se svi mi nismo puno makli od te 1997 godine. Samo za ovu prigodu oplemenjeni solažom saksofoniste Mira Kadoića.
Miron kao maestro je svaku pjesmu najavljivao što nije običaj na običnim koncertima, ali ovaj ionako nije običan. Najavio je Trilogiju jada, narko grada, stvar s prvog albuma. Meni pored ST stanje uma najtmurnija pisma TBF-a u kojoj Luka, Mladen i Saša pjevaju u prvom licu jednine narkomana, dilera i policajca. No i nije zvučala tako tmurno u aranžmanu s orkestrom.
Slijedi Odjeb je lansiran koju Miron u polu šali nije htio tako najaviti, već kao Omlet je serviran, začinjen tenor saxom Maria Bočića. Tada se publika već dovoljno zagrijala da može unisono poslati poruku javnosti Odjeb je lansiran, lagano plasiran, već sam dovoljno izmasiran. Ako je to bilo bogohulno slijedi iskupljenje s mojim prijateljem Kristom koji prigodno uskrsnuo nekidan, a večeras dozvan glasnom trubačkom sekcijom imenjaka Davora Križića, Nikole Cvetkovića i Borisa Majcena.
Ponajbolje stvar benda, u rangu direktnosti i žestine Rage against the Machinae je Heroyix i idealna stvar za ovjekovječiti na ovaj način. Ako bi se bend morao opisati sa samo jednom pjesmom, to bi bila ta. Nadam se da ipak nije bogohulno reć da ju je orkestar jednostavno učinio blažu i pitkijom, dok sam očekivao upravo suprotno, da se desi potpuna eksplozija i buka uz jedan tako moćan refren, Heroji, ne trebaju nam ni puške ni pištolji, samo čisto srce i ničeg se ne boj.
Na najavu pjesma Grad spava čuje se uzdah u zraku jer smo se njome približili hitovima koje većina poznaje. Naravno da svi znaju i Moja mater te traži stihove, jer na ovim prostorima malo tko se može pohvaliti da nema ludu mater.
Uvik kontra, uvik kontra, takva sorta, ide himna neprilagođenih buntovnika s razlogom, ili bez. Apsolutno nevažno za ovaj koncert i tekst, ali moram priznat kako mi je oduvik u ovoj pismi sve savršeno, osim samog refrena koji previše baca na pop i ne koristi tu buntovničku energiju koju gomila sa stihovima koji prethode refrenu. Uvik sam kontra.
Ali taj problem nema sljedeća pisma jer je jedna od rijetkih na planeti zemlji koja uopće nema refren. Ali i šta će ti, kada je sve rečeno iz usta Mladena i Saše koje dijeli samo nostalgična melodija Arsenove Ono sve što znaš o meni.
Mogao bih se okladiti da je Mladenu zasuzilo oko dok je pjevao posljednje idealističke stihove gledajući ispred sebe punu dvoranu. Nešto kao što su meni zadrhtale ruke i zastao dah dok sam u ruci držao list sa tekstom te pjesme u garaži pored kockaste crkve svetog Petra u Splitu prije više od 22 godine uvjeren da ispred sebe imam nešto neprocjenjivo, himnu Balkana.
I sada nešto što se po riječima Hausera ponavlja svake četiri godine, a koeficijent na poraz je sve manji, kaže Mladen za Smak svita. Još jedna prigoda da publika ustane i da do izražaja dođu ljudi koji ne poznaju ni jednu jedinu riječ TBF tekstova, samo pjevušeći Tu du du du, tudu dududu. Kao jeka odzvanja dvorana, dok se iz podnožja izdiže poruka: Nema nam pomoći.
Čujem pored sebe riječi: Ovo je najviše što se Lisinski rasplesao od doba Balaševića. Koncert završava s Alles Gut, tj. ‘ništa mi neće ovi dan pokvarit’.
(Vapšuvarivari, vapšuvarivari), himna litnje fjake.
Bend i orkestar se poklanjaju publici i odlaze s bine dok se ja mislim vrijede li ovdi ista pravila kao i na većini rock koncerata kada se testira želja publike za još. Naravno da se želi još, pa smo počašćeni s dvije stvari, Jen, Dva, ponajviše reperskom s prvog albuma kojom u potpunosti dominira Mladen, a za večeras pojačan trombonom Janeza Hrastovšeka. Tu stvar koja broji skoro 3 desetljeća najviše pamtim po sjajnom spotu u režiji prerano nam otišlog Žare Batinovića. Čini mi se da danas takve spotove više nitko niti ne pokušava napraviti i baš zato ću ga objaviti ovdi:
Pozdrav Žari.
Čekao sam i nadao se čuti Život je lijep pa da za kraj zapjevam:
Dani prolaze i meni je sve bolje,
Ideje se roje, da mi je samo malo volje…
Bilo bi sjajno dvoranom Lisinski pustiti duh Tome Bebića i njegove melodije iz Tu Tu auto, vrag ti piz odnija koja čini bazu toj pjesmi.
Ipak, upaljači i mobiteli su u zraku dok svi postajemo Ludi za njom, valjda jednom jedinom ljubavnom pjesmom od svih 6 albuma dalmatinski apostola hip hopa. A i ta ljubav nije normalna, već deluzivno, parasocijalna, kao da išta može biti normalno s ovih južnih prostora.
Meni se učinilo kao da je taj orkestar s njima odrastao i baš bi volio čuti da se s njima snimi i studijski album s 20ak odabranih pjesama koje svi možemo slušati u autu ili doma, bar dok se čeka sljedeći autorski album koji nikako da dođe. Skoro 2000 ljudi ove večeri to podržava.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
