Druge je večeri Planet dom festivala bilo barem jednako zanimljivo kao i prve. Ples, projekcije, neobični projekti, DJ setovi i frenetični nastupi.
A onda je malo iza 22 sata na pozornicu dobro popunjenog amfiteatra Doma mladih stupio peteročlani američki bend Of Montreal.
Of Montreal postoje već trideset godina i nedavno su izdali svoj dvadeseti album ‘Aethermead’. Kevin Barnes, tata i mama benda i jedini originalni član, osnovao je bend 1996. i nazvao ga Of Montreal nakon prekida s djevojkom iz, pogađate, Montreala.
Uskoro su postali dio glazbenog kolektiva Elephant 6, sa sjedištem u Atlanti (otamo su i R.E.M.) kojeg su nekoliko godina ranije osnovali članovi bendova Olivia Tremor Control i Neutral Milk Hotel. Glazba koju su svirali bila je inspirirana psihodeličnim popom šezdesetih, posebice Beach Boysima i The Zombies. Uskoro se čak tridesetak bendova pridružilo pokretu, članovi su se međusobno dopisivali, pomagali jedni drugima, a i proširili djelovanje na Denver u kojem je otvoren studio nazvan Pet Sounds po albumu Beach Boysa.
Kevin Barnes od samih početaka bio je malko drukčija biljka. Inspiraciju je tražio u The Kinksima i The Beatlesima, tako da su drugi i treći album, ‘The Bedside Drama: A Petite Tragedy’ i ‘The Gay Parade’, oba konceptualni lo-fi uradci, ispočetka zamišljeni kao jedan trostruki album, bili uspoređivani sa ‘Sgt Pepperom’ i ‘Village Green Preservation Society’. Posebno treba spomenuti omotnice njihovih albuma koje je uglavnom dizajnirao i oslikavao Kevinov brat Dave.
Uslijedio je ‘Coquelicot Asleep in the Poppies: A Variety of Whimsical Verse’, možda i njihov najbolji album, inspiriran Zappom, Os Mutantes i Beach Boysima, konceptualni album s pričama o izmišljenim likovima i potpuno otkačenim doživljajima tih likova.
Koju godinu kasnije uslijedio je njihov drugi vrhunac, album ‘Satanic Panic in the Attic’, u kojem je Barnes, tada jedini član benda, uveo plesne funky ritmove u glazbu što je postalo i zaštitni znak zvuka Of Montreala. Na sljedećim albumima bilo je sve više elektronike, a Barnesovi tekstovi, već prilično zanimljivi, otkačeni i posebni, postali su još interesantniji uvodeći osobna proživljavanja, pisanje o životnim filozofijama, svakodnevnim stvarima kroz prizmu osobnih iskustava…
Na albumu ‘Hissing Fauna, Are You the Destroyer? Barnes’ uvodi u igru svoj glam rock alterego Georgie Fruita, nešto poput Ziggyja, i piše o umjetnosti, drogama, depresiji, modi i slavi. Na tom je albumu i dvanaestminutna epska ‘The Past Is a Grotesque Animal’, i osobno najdraža mi pjesma benda s kojom najčešće zatvaraju koncerte. U to je doba počelo i teatralno scensko oblačenje i izvedbe s vrlo šarenom odjećom i šminkom (za sve je kriv Georgie Fruit), koje je postalo zaštitni znak benda sljedećih desetak godina.
Bend je 2015. gostovao na festivalu Superuho, na šibenskoj tvrđavi Sv. Mihovil. Tad su nas rasplesali, a poslije koncerta i uslikao sam se s bendom i kratko popričao s Kevinom i tadašnjim gitaristom.
Nakon toga pomalo sam ih izgubio iz vida, kao i ostale bendove Elephant 6 scene.
Konkretno, nikad i nisam bio neki zaljubljenik kolektiva, a tek su mi Of Montreal, Apples in Stereo i Elf Power bili zanimljivi. A onda sam čuo da dolaze u Split.
Sinoć je mladoliki i dječački raspoloženi Barnes s ekipom stupio vrlo samouvjereno na pozornicu Amfiteatra i započeo odmah s plesnom ID Engager. Novi bend jako dobro funkcionira. Gitarist Matthew Danger Lippman, uz basista Rossa Branda, najnoviji je dodatak bendu i svoj zadatak obavlja ekonomično i uvjerljivo, usput glumeći i animatora jer je uz Kevina najaktivniji, skačući, klečeći i plešući. Klavijaturist Jojo Glidwell nastupao je u dugoj haljini, dostojnoj kakve kućanice, dok je bubnjar Clayton Rychlik, jedini član benda, uz Jojoa, koji je nastupao i u Šibeniku, svojim funky bubnjanjem davao plesnu dimenziju.
Publika u prvim redovima prihvatila je bend namah i nije se suzdržavala od plesa. Barnesovi gusti i iskreni tekstovi možda i nisu dopirali do većine publike što je stvarno šteta, jer su nezaobilazan dio šarma Of Montreala pa bi bilo dobro da ih barem postkoncertno pročitate i poslušate.
Nizale su se pjesme iz cijele tridesetgodišnje karijere, s nazivima poput ‘20th Century Schizofriendic Revengoid Man’, ‘An Eluardian Instance’, ‘We Will Commit Wolf Murder’, ‘Bassem Sabry’, ‘Paranoiac Intervals/Body Dysmorphia’ što su još i najmanje enigmatski naslovi među širokim izborom s dvadeset albuma i nešto EP-jeva.
Kako je vrijeme odmicalo, bend je bio sve raspoloženiji, a Barnes, podosta manje teatralan no u Šibeniku, je komunicirao s publikom, pričajući dogodovštine iz šetnje gradom, kao i objašnjavajući porijeklo pojedinih pjesama.
Regularni dio koncerta završio je nakon sat vremena razigranom ‘For Our Elegant Caste’ i bend se vratio nakon par minuta uvodnim taktovima hipnotičke ‘The Past Is a Grotesque Animal’, osobno najbolje mi pjesme benda, a i šire. Sljedećih dvanaestak minuta bila je esencija psihodeličnog rocka, lekcija iz stvaranja kontrolirane, ali i nekontrolirane buke. Bend je zvučao kao povampirena verzija sebe i bio je to jedan od boljih završetaka koncerta ikad, a gledao sam ih puno. Ko jučerašnji ‘Misisipi’ Koi Koija na steroidima. Ne vjerujem da je nakon toga itko otišao nezadovoljan, jer je publika pokušala dovući bend na drugi bis ovacijama, ali im to nije uspjelo.
Sve u svemu vrhunski koncert benda koji još ima uja u svići i nakon trideset godina i dvadeset albuma.
A danas popodne glazbeni dio festivala zatvorio je Grandmaster Flash, legendarni rapper i MC s početaka osamdesetih kad je s Melle Melom i The Furious Five žario i palio top ljestvicama i osmislio Quick Mix Theory, ali i tzv slipmat na gramofonima.
Gledati Grandmaster Flasha kako kao DJ pušta između ostalih i Bee Geese i Princea i Queen uz nezaobilazni rani rap osamdesetih i početka devedesetih bio je doživljaj, ponajviše nostalgičan, ali i relevantan, jer je ekipu okupljenu na vrhu Doma mladih natjerao na ples i ovacije legendi i začetniku najpopularnije glazbe današnjice.
Nastup je pomalo naprasno završio nakon Seven Nation Army, pretpostavljam i zbog intervencije policije zbog buke, jer mi se to nije činio izbor kojim bi se završio DJ nastup nekog Flashove reputacije. Naravno da smo čuli i ‘Message’ i još par zanimljivih stvari i da je na domu bila cijela ekipa usual suspects splitske glazbene i alter scene, od TBFa, Zidara Betonskih, KLFM suradnika do Adriatic Social Club ekipe koji su i zagrijavali za glavnu zvijezdu.
Bio je to dostojan kraj izvrsnog drugog Festivala Planet dom. Organizatori zaslužuju sve pohvale za raznovrstan i izuzetno zanimljiv program, kako glazbeni, tako i umjetnički. Od crtanja stripa, plesa, eksperimentalnih filmskih projekcija, plesa i svega ostalog čemu smo svjedočili u ova tri dana. Nadam se da će nastaviti i dalje jer ovakav festival nužno je potreban ovom gradu.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
