Belfast Food slave 30 godina službenog postojanja i takva zelena fešta se nije smila propustit.
Osim drugarice Snješke koja fotografira i snima, zva sam i curku iz Učilišta koje pohađam.
S podignutim obrvama me pitala: “Ko, Breakfast Moode?!”
-“Ne znaš za Matu i Matildu?”, -došlo mi da joj kažem, ali samo sam odmahnuo rukom uz riječi:
“Nisi ti ni rodila kad su oni sadili djetelinu.”
Ne družim se s ljudima koji ne znaju za ovaj bend.
Ali nisam im ni ja grupi, ovo mi je prvo sučeljavanje s njima, više zato što je samo jednom u godini 17.03 i St Patrick.
Pomislio sam onda, prigoda je sad ili nikad.
Ipak kako Belfast Food mi neće nahraniti želudac, pristojno su sačekali da ja degustiram svoju prvu Domino food, picu u životu, i mogu reći da je brend stalan, a kvaliteta prolazna.
U klubu je taman bilo ljudi da se svak može komotno rasplesat, a da se ne prolije pivom. Osim ako s njom zaliva kosu ko ja, da brže naraste i više sjaji.
Kombinacija Irske glazbe sa riječkim rock duhom daju neodoljivi šarm svakom koncertu ovoga benda.
Takvi epiteti i rečenice mogu doći samo od plaćenih novinara i umjetne inteligencije, a ja ću nastaviti po svom.
Kao mali orkestar ili swingerska žurka, njih 6 na bini minjaju položaje, gitare, instrumente i mikrofone, bez straha od zaraze.
Zvuk je takav da kada smo ulazili mislio sam da koncert još nije počeo, već tonac vrti studijske snimke, znači gotovo savršeno.
A virujen da nije bilo lako ozvučit ih sve, jer skoro svi imaju svoju pismu za pivat, i svima je sličan glas. Ako jedan ranije se odjavi s planete, ostali komotno mogu nastaviti. Pogotovo ako samo sviraju instrumental kao ovdi:
Obožavam te veselice na kojima ne moram razmišljat o tekstu, ali skoro mi potok krenuo niz obraz kada je Erik zapjevao:
“Ja vjerujem jedno,
da ti nije svejedno,
jednom sam davno izgubio sve,
ali još volim te.”
Došlo mi da mu pivo donesem na binu, naslonim mu glavu na svoje livo rame i zagrlim ga bratski.
Ali onda je došla utješna:
“Sjedam pored žene
kao pored sjene
sole nježno daje gas
Jer nije vrijeme
nije vrijeme još za nas”
Tu im se na bini pridružio i sedmi član, Hrvoje Hodak, autor i vokal mnogih pisama.
Srećom te dvi tužaljke su zaokružene u stilu Daleke Obale i 14 palmi (al nema veze što palme ne rastu..) i:
“Bježim, odlazim
van iz ovog grada
stavljam copyright
na mučna sjećanja
Dosta je zauvijek
izlazim iz stada
nek’ me tješe
hladne pive sjevera”
Imate i snimkicu u prvim stihovima pisme, shorts.
To stalno koncertno osciliranje između rezigniranosti i poletnosti dovelo je publiku do vrhunca sa legendarnom im obradom “Šporki stari grad” te uvik nasljednom “Irish Rover” koju je pjevao Hrvoje.
Da koncert ne bude prebrzo gotov, kao ja u vođenju ljubavi, već nakon 2 sata, upotpunili su repertoar s dvije obrade na svoj način, Honky Tonk Woman od Stonesa i Get Back od Beatlesa. Možda im to ipak nije trebalo, jer upadaju u ring piraških ili moto party, cover bendova, a ako već jesu, onda triba text prominit pa da bude Honky Tonk žena od Bana i ne “Get back to where you once belong”, nego “Vrati, vrati, vrati se odakle si doša”.
To im je tako dobro prošlo s “Dirty Old Town“.
Dočekao sam i ja svoj hit za kraj, Mate i Matildu.
Ljudi skaču u zrak, vrte se oko svoje osi, grle se, ljube, hvataju za struk, hvataju za zrak, igraju kolo, dižu ruke u rangu pijanog oduševljenja na stranačkom domjenku. Nakon ukupno dvi ipo ure, nije im bilo dovoljno i htjeli su još i dobili su još.
Srida u Zagrebu je ko nova godina u Splitu, uvik ću to ponavljat.
Deset godina od zadnjeg albuma, ako se ko pitao jesu li ovi na sceni još na cijeni,
ovaj koncert im je dao odgovor.
Samo kada bi to bio češće malo.
Možda zajednička turneja s Gustafima i Kranksima?
Violine, harmonika, truba, saksofon, basevi, benđo, gitare, bubnjevi, timbales, usna harmonika na efektu…
Ta tri benda na turneji Hrvatskom izvela bi glazbeni egzorcizam nad domaćim eterom i protjerali crne demone s istoka i prošlosti.
Pomolimo se…