Poklon ispod prašine

Jednom dok sam lutao pustopoljinama između kliškog kraja i Broćanca nekih kilometar od asfaltirane ceste naletim na oronulu ko’ stari deda, kuću bez fasade i zdravog krova, na osami s koje davno se nije čula dreka djece.

Kao pijanac na šanku naslonjena je na kamenu kućicu stariju i od one u kojoj se Isus rodio, dok unutra izgleda kao da je netko jutros pobjegao od nacista.

Limenka kafe i staklenka šećera na stolu, šalice bez motivacijskih poruka razbacane po podu.

Lagano pada noć, ali moja znatiželja raste, zavirujem glavu dublje u kuću.

Vidim razbarušen krevet gori od moje frizure, iz kojeg vire federi i sijeno, do zida svitlo-zelena stalaža na kakvu je moj dida pušku oslanjao. Lagano koračam u sobu prema ormaru pored razbijenog prozora, oprezno da ne ugazim u lešinu koja je tu pronašla posljednje počivalište.

Ne želim ni probuditi duhove koji godinama čekaju ovakve naivne pridošlice.

Otvaram stranice drvenog ormara koje ispadaju iz ležišta, ukazuje mi se na vješalici dugački crni kaput koji je bio ručak tisućama otrovanih moljaca do sada. Krenem ga prstima opipavat u potrazi za dokumentima ili njemačkim markama, iza sebe čujem škripu vrata koja se sama zatvaraju.
A propuha nigdi.

Ostajem sam u mraku, šibica nemam, ne pušim. Rado bih sad zapalio jednu od stresa, kašljanjem bi sigurno otjerao sve prisutne.
Srećom vrata ne postoje, zato sam i ušao lako, samo umišljam.

Koračam brzo, ali oprezno prema van, s pogledom prema podu, ne želim krivo ugaziti i pronaći se u podrumu s kosturima.

Onda je ugledam. Sve je stalo, ka da utrnia mi mozak, čua san samo njen glas: Alo, kusur momak.

Opet umišljam jebem li se luda, kako ovo zaustavit?!

Ali prizor nije bio ništa manje ozbiljan.
Među ostacima novina s izvještajima jučerašnje sjednice saveza komunista, i mišjeg izmeta, leži na dnu zgažena i zaboravljena……
Slika druga Tita?
Ne!

Nije ni dostojanstvo hrvatskog radnika, nije ni nuklearni otpad, ni hajdukove šampionske ambicije nakon zime, već ploča, ne obična, ne za kuhanje, već singlica.
Imam oko za to, kao ministar za uskoro građevno zemljište.

U pozadini od nekud čujem:
Prolazi sve, list zelen sad je žut,
al’ naša ljubav, zar ne, nikad neće proć’
Prolazi sve, sva ljeta, zime sve
jer život mijenja naš svijet, nama tako drag

Jimmy Stanić pjeva samo meni u glavi dok otpuhujem sloj prašine s ploče u iščekivanju imena kao da gratam sloj sa srećke kupljene na benzinskoj.

Naslov čitam i gledam kako mi se potpisom smiješi ponosna Marija.
Zdravo Marijo, kraljice Hrvata, u izvedbi Ike & Tina Turner, pod nazivom ‘Proud Mary’.

Od kud ona u ovom selu?
Mobitel odmah vadim, tražim Tinu u imeniku, zovem Švicarsku, ovo mora čut, di sam li je naša.
Zvoni, ne javlja se, koja je sad tamo ura, možda spava?
Ništa to, opet umišljam bezveze.
Ovdi ionako nema signala.

Netko je čuva ovce, muzao krave, okopavao vrtal, orezivao lozu, pjevušeći “Left the good job in the city, working for a man every night and day…” .

Jesu li uopće imali struje ili su gledali u nju u čudu umišljajući scenarije kao i ja?
Možda je donio sin iz Amerike?

Tražio sam njen omot da je obučem, zaštitim od dodira i zime, bila je sama i gola. Neće tebe niko dirat više, pa ni onaj Ike, sad si sigurna Tina.

Izišao sam s njom kao da bebu iz rodilišta nosim, sretno i ponosno držim u naručju malu, ponosnu Meri. Nikog nije bilo da me dočeka cvijećem i slika.

Okrećem je, na drugoj strani je:
“Baby, Get it On”.

Get it on Proud Mary, bježi sa sela.

Nosim te u grad Meri, dugo si bila zaboravljena.