Sinoć je bilo jebeno.
Mogao bih samo tom rečenicom opisati što se prošle večeri i noći zbivalo u prostorima Doma mladih, na prvoj večeri drugog regularnog izdanja Festivala u organizaciji MKCa. Ali većina vas koji niste bili ne biste znali zašto je bilo jebeno dobro. Pa mi dopustite da malo elaboriram.
Prvo, Split dobiva i drugi relevantni festival (krivo mi je da više nema Ispod bine, ali ovo je itekako dostojna zamjena) alternativne kulturne scene. Drugo, formira se i publika koja pohađa ovakve događaje.
Treće, još jedan primjer svjetskog, a našeg.
A na Festivalu ima plesa, izložbi, multimedije, radionica, DJ-eva, koncerata relevantnih izvođača, druženja, a ni piće nije skupo. Svi sastojci su tu.
Nisam došao na samo otvaranje pa sam propustio izložbu i ples, ali to ću nadoknaditi večeras. Ali došao sam na double bill koncert u Amfiteatru, a nastupali su beogradski Koi Koi, predvođeni mladom zvijezdom glumišta, gitaristom i pjevačem Markom Grabežom i Idem, sada već pravi pop punk bend koji je započeo kao solo projekt trombonista Porto Morto, Antuna Alekse.
Koi Koi sam gledao nekoliko puta, prvi put na InMusic Festivalu kad su ostavili jako dobar dojam. Lani u Makarskoj, na festivalu Modro i zeleno bili su mi malo derivativniji (napisao sam kako frontmen Marko, kojeg smo u međuvremenu gledali kao mladoženju u hit filmu Svadba, pomalo scenskim nastupom podsjeća na Borisa iz Repetitora i kako mi je nešto nedostajalo da koncert bude odličan).
Sinoć su započeli ponešto suzdržanije, no nakon tri četiri pjesme dali su si oduška. Marko suvereno vlada pozornicom, basistica i klavijaturistica, dvije Emilije, izvrsno se vokalno slažu s Markom, a sve iz potpune sjene ritmički drži pod kontrolom bubnjar Ivan. Glazbeno je to raznolika mješavina indie stilova, od moderne revizije postpunka, utjecaja osamdesetih, do psihodelije, bluesa, pop melodioznosti i punk agresije koju je i publika prihvatila circle danceom i šutkom na zadnje dvije stvari.
Kako je koncert odmicao bend je bio sve raspoloženiji (Amfiteatar se dobro popunio), a potpuni delirij nastao je kad se Marko spustio u publiku i plesom naveo sve nazočne na skakanje i šutku. Zadnja stvar ‘Misisipi’, koja je već postala legendarna, s prvog albuma, napravila je kaos. I ja sam se prepustio plesu i skakanju, bend je bio potpuno u elementu, čak su dobili i gitaristicu Saru iz publike, članicu benda Foster, koja je suvereno odradila Markov posao dok je on bio u publici, trčao, skakao i pjevao.
Završili su jednim bisom jer je red bio na Idem.
Sve u svemu, Koi Koi su definitivno bend koji ima potencijala i uz još malo ujednačenijeg materijala igrat će još važniju ulogu na regionalnoj sceni.
A onda su, nakon kraće pauze, na pozornicu Amfiteatra izašli Idem. Antun Aleksa jedini put dosad je u Splitu nastupio u Basketu, popularnom kafiću Tome Gracina, na poziv ekipe iz Roloa. Tad ih je vjerojatno gledalo maksimalno dvadesetak ljudi od kojih su deset bili regularni gosti kafića.
Bilo je to, naravno, prije nego je Antun objavio prvi album i dvije večeri zaredom rasprodao prvo Vintage, potom Močvaru. U Močvari sam bio i ja. U to je vrijeme, osim u Porto Morto bio gitarist i pjevač benda Trophy Jump, Lobotomije, a svirao je i u Jeboton Ansamblu. Te 2023. sam je snimio album ‘Poyy‘, snimivši gitare na matrice preko kompjutera i pokazao da kad imaš dobre i hitoidne pjesme, tekstove koji korespondiraju s frustracijama pripadnika svoje generacije sa zagrebačkog asfalta i iskren nastup, nije bitna kvaliteta snimke.
‘Žujice’, ‘Šteta’, ‘Potopi ovaj brod’ postali su hitovi preko noći, a Antun veća zvijezda od svih bendova s kojima je svirao. Na tom koncertu u Močvari oduševio me svojom iskrenom izvedbom, dječačkom energijom koja je prštala, jednostavnim hitoidnim pjesmama. Bio mi je to jedan od boljih koncerata te godine, jer je i publika sve pjesme pjevala uglas s Antunom. Pa i ja s njima.
Gledao sam ga još dvaput u Zagrebu, a svoje oduševljenje prenio i na kćer.
Pa kad sam vidio da nastupa na Planet Dom Festivalu mojoj radosti nije bilo kraja. Jer ovo je prvi pravi njegov nastup u Splitu. Sam je kazao i da se pomalo bojao kako će ga splitska publika primiti zbog njegovih pjesama inspiriranih Zagrebom, no to se vrlo lako premostilo, jer slični generacijski problemi muče i Splićane istih godina.
A upravo ta krhkost, neposrednost izričaja i iznošenje osobnih frustracija i nesigurnosti u sprezi s melodijama i energičnom isporukom u pop punk stilu čini Idem jednim od najvažnijih, ako ne i najvažnijim glazbenim projektom zadnjih nekoliko godina na našoj sceni.
Odmah godinu poslije nakon prvijenca snimljen je i drugi album ‘Ciao’, jednako dobro primljen, a oba čine okosnicu nastupa uživo.
A u Splitu bend je prava punk petorka. Nije to više onaj DIY projekt s početka. Tako imamo Vladu iz From Another Mother na gitari, pratećim vokalima, skakanju i trčanju, Marina Tandaru (Svemirko) na vokalima, synthu, trčanju i skakanju i animiranju, te dva Marinovića kao ritam sekciju (oni ne skaču i baš ne trče), uz Antuna koji uglavnom pjeva i gitarizira. Sve u svemu bend pršti energijom sve u šesnaest pa do dvadeset i četiri koliko je trajao koncert na kom su sve odsvirali što su imali, predstavivši nam i novi singl, pjesmu s nadolazećeg trećeg albuma.
Idem su pravo koncertno iskustvo, beskrajna energija, pozitiva kakve nema, unatoč ponekim, ali vrlo čestim, depresivnim tekstovima (poslušaj ‘Štetu’, ‘Potopi ovaj brod’) jer Antun se čini kao baš dobra, izravna osoba, neopterećen svojim zvjezdanim statusom u indie krugovima.
Redale su se ‘Nikad ne idem van’, ‘Par puta godišnje’, ‘Barem 500′, ‘Precrna rupa’, ‘Harmica’, ‘Klinci’, ‘Slušam pank’, ‘Raspadam’, ‘Žujice’, ‘Potopi ovaj brod’, a sve je završilo maestralnom izvedbom’ Štete’ u kojoj su i Tandara i Vlado trčali u krug.
Bilo je tu stage divinga, šutke, trke, akrobacija (uglavnom Vladinih), drugim riječima, morali ste biti tu. Koncert je završio ostavivši publiku umornu, sa širokim osmijehom na licu, ali tu nije bio kraj.
U Kocki nas je čekao Daddy G, Grantley Marshall, danas polovica Massive Attacka, sa svojim DJ setom.
O Massive Attack i njihovom utjecaju na svjetsku glazbu ne moram posebno pisati, a ‘Mezzanine’ držim jednim od najboljih albuma u povijesti glazbe.
Sinoć je Daddy G, iza pleksiglasa, puštao svoju glazbu, miješajući trip hop, elektroniku, reggae, hip hop i sve što bi mu palo na pamet. Čuli smo i malo Massive Attack podloga, a jedna prijateljica mi je oduševljeno rekla da je glazba savršena. Ostatak večeri plesao sam blizu onog stupa i guštao u elektronskoj glazbi i hipnotičkim ritmovima i kasnije otišao u kišnu noć.
Večeras nas čeka Of Montreal, američki dance psihodelični indie band kojeg sam gledao prije desetak godina u Šibeniku na Superuhu i čak popričao s članovima benda poslije koncerta.
Zato nemojte propustiti njihov nastup u Amfiteatru Doma. A sutra ovdje čitajte i o tome.
A dok sve ovo pišem traje i još jedan zanimljivi festival u gradu. EVO RUKE u obnovljenom ruhu. Tako da se nemojte žaliti na nedostatak glazbenih zbivanja.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
