Nakon prošlogodišnjeg nultog izdanja ove smo godine dobili i prvo pravo uprizorenje novog festivala Planet Dom. Organizirao ga je MKC na čelu s Lukom Barbićem, članom TBF-a, a koncept festivala je bio jako dobro zamišljen. Izložbe, radionice, audiovizualne poslastice, plesni nastupi, Dj-evi te, ono meni najinteresantnije, koncerti.
Prvi dan počeo je multimedijalnom izložbom mog prijatelja Darija Šolmana čija svaka nova izložba biva zanimljivija od prethodne. Dakle, Dario kombinira video, animaciju, naraciju, glazbu, fotografiju, ilustraciju i slikarstvo u jedinstven doživljaj. Izložba, inspirirana japanskom pričom, kombinira znanstvenu fantastiku, mit, narodne predaje uklopljene u današnji svijet i prijetnje s kojima se suočavamo. Uistinu vrhunsko ostvarenje i bilo bi šteta da to propustite, tim više jer je izložba postavljena još mjesec dana.
U petak smo još imali nastupe Enie, sofistipop pjevačice, odmah nakon izložbe, zatim Konstrakte u Amfiteatru i na kraju argentinskog izvrsnog benda Blanco Teta i dvoje Djeva. S obzirom da sam još u rekonvalescenciji prepustio sam izvještavanje s tih događaja kolegi s MLP-U portala.
Ja sam se više koncentrirao na ono što je uslijedilo u subotu, a centralni događaj toga dana bio je koncert britanskih postpunkera osobitog zvuka i stila, Dry Cleaning. Apsolutno iznenađenje i još jedan dokaz, nakon koncerata i festivala u organizaciji Hrvatskog doma (posebno Vibrez festival), da Split postaje relevantna destinacija i za recentne zanimljive svjetske bendove.
Dry Cleaning sam već jednom gledao uživo, na maloj sceni (pod šatorom) na Inmusic festivalu prije tri godine i bio poprilično oduševljen jednosatnim nastupom, energijom koja je isijavala iz gitarista Toma Dowsea, nalik napaljenom pankeru, basista Lewisa Maynarda koji zajedno s bubnjarem, Nickom Buxtonom, izgleda kao da je ispao maloprije iz nekog stoner metal benda.
Maynard je cijelo vrijeme mlatio svojom dugom kosom, dok je Buxton lupao kao da mu je to zadnje što u životu mora uraditi. Za to vrijeme vokalistica Florence Shaw, u dugoj bijeloj haljini, duge tamne kose prebačene preko lica, izgleda Gospe iz japanskog horrora, recitirala je svoje stihove i tek povremeno pogledavala u publiku.
U Amfiteatru Doma mladih dočekala nas je veća pozornica od one na Inmusic-u, i jedan dopunski član čije ime nisam uspio saznati, zadužen za ples, klavijature, specijalne efekte i povremeno drugu gitaru, posebno na novim pjesmama
U koncert su ušli pomalo rezervirano, sa ‘Strong Feelings’ s prvog albuma ‘New Long Leg’, i ‘Jam After School’ s drugog mini LPa, a potom su uslijedile nešto življe ‘Gary Ashby’ s drugog te ‘My Soul/ Half Pint’ s novog ‘Secret Love’, koji izlazi u siječnju sljedeće godine. Na novim stvarima Florence pomalo i pjeva. ‘Hot Penny Day’ i ‘Her Hippo’, dvije starije stvari bile su dobro prihvaćene od publike.
Moja slobodna procjena je da je bilo oko stotinu i pedeset ljudi, što je za Split OK, iako bih volio da nas je bilo više.
Ponešto psihodeličnija ‘Evil Evil Idiot’, takođe nova stvar donijela nam je malo distorziraniju i psihodeličniju gitaru. Potom su slijedile ‘Viking Hair’ s drugog mini LPa’Boundary Road Snacks and Drinks’ te ‘Don’t Press Me’, jedna od onih na kojima Florence i pjeva.
‘Driver’s Story’ donijela je malo bluz atmosfere uz dozu psihodelije, a ‘Hit My Head All Day’, jedna od najdužih s novog albuma opet je donijela nešto pjevanja, Florence je udarala o električni bubanj, a pratnja je bila više elektronska. Vidljiv je odmak pjesama s novog albuma u odnosu na stare, prvenstveno u korištenju više elektronike, sintija i više melodija.
Pri kraju su uslijedile i možda im najpoznatije stvari, ‘Scratchard Lanyard’, ‘Magic of Meghan’ koje su rasplesale auditorija i za sam kraj ‘Anna Calls From the Arctic’.
I to je, nakon sat vremena svirke bilo to. Nije bilo bisa, ni ponovnog izlaska na binu, upaljena su svjetla i krenula je glazba s razglasa.
Zvuk jako dobar s obzirom na prostor, bend svirački raspoložen, premda im je trebalo dvije pjesme da se uštimaju. Izgledali su poprilično drugačije nego na Inmusic-u. Gitarist je bio pristojno postpunkerski odjeven, Florence je bila u bluzi i tamnim hlačama, ispočetka s naočalama za sunce koje je ubrzo skinula, basist svezane kose koju je napola koncerta raspustio i započeo mlatiti glavom kao da svira u metal bendu, a bubnjar je bio iza zida od pleksiglasa. Peti član bio je malo skriven, u adidas tuti i šeširićem na glavi, izgledom DJ-a iz devedesetih, tamne boje kože.
Sve u svemu Dry Cleaning me nisu razočarali, premda bih im malo zamjerio kratkoću svirke.
A Festival Dom Planet pokazao je da ovakvih zbivanja nedostaje u gradu. Nadam se da će sljedeće uprizorenje biti još jače od ovogodišnjeg. Jer mislim da ekipa koja stoji iza festivala to može i želi.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
