Iako su vizualni elementi ogroman dio onoga što definira filmove, kombinacija pokretnih slika i zvuka upotpunjuje filmsko iskustvo. Pomaže u oblikovanju emocionalnih reakcija, postavlja ton, stvara ritam scenama i segmentima, komentira radnju i postaje kulturni fenomen. Glazba je često ključna za doživljaj scene i, u nekim slučajevima, postaje ikonična kao i sami filmovi. U najboljim slučajevima, zvuk i slika se isprepliću do te mjere da ljudi ne mogu odvojiti glazbu od filma.
Ovaj feljton slavi filmsku glazbu koja vas odmah podsjeća na film iz kojeg dolazi. To je glazba koja je definirala scene, oblikovala pop kulturu i nastavlja živjeti u našim glavama.
Feljton se ne bavi potpunim pregledom filmske glazbe, niti kanonom “najboljih soundtrackova”. Ne zanima ga kronologija radi same povijesti, ni žanrovska podjela radi reda. “Glazba pokretnih slika” je pokušaj slušanja – pažljivog, sporog, osobnog – onih filmova u kojima je glazba više od funkcije.
Bit će riječi o soundtrackovima koji nose film, o onima koji mu se opiru, o glazbi koja gradi svijet, ali i o onoj koja preživi film i nastavi govoriti sama za sebe. O zvukovima koji su postali dijelom našeg unutarnjeg pejzaža, često bez da smo to svjesno primijetili.
Jer film se gleda.
Ali se pamti – u zvuku.
Filmska glazba rijetko funkcionira kao autonomna umjetnost. Ona je prije svega funkcija – emocionalno ljepilo, moralni korektor, narativni amortizer. Ondje gdje slika ostavlja pukotinu ili dvojbu, glazba je često prva koja je zatvara.
Film nikada nije bio samo ono što vidimo – nego i ono što čujemo, i način na koji to dvoje zajedno oblikuje naše iskustvo. Kako je filmska industrija postajala sve više popularna i komercijalizirana, korištenje popularnih pjesama i glazbe općenito se povećavalo. Sada su zvučni zapisi i partiture sastavni dio kino iskustva.
No povijest filmske glazbe nije mirna priča o razvoju stila. Ona je povijest stalnih napetosti: između skladatelja i studija, između izražajnosti i kontrole, između glazbe koja želi biti čujna i sustava koji od nje traži da nestane. Svaki put kad je filmska glazba postala previše zanimljiva, industrija ju je pokušala učiniti neprimjetnom. A svaki put kad je netko to pravilo prekršio – dogodio se estetski pomak.
Danas, u vremenu kad glazba sve češće ustupa mjesto zvuku, šumu i tišini, taj se paradoks samo produbljuje. Emocija nije nestala iz filma; ona je samo promijenila oblik.
Da bismo razumjeli kako je filmska glazba postala ono što danas jest – relevantna i istovremeno nevidljiva, funkcionalna i poetična – potrebno je pratiti njene korake. Ne kao kroniku, nego kao gestu koja se ponavlja: glazba traži mjesto u filmu, film joj omogućava prostor, a onda pokušava zaboraviti da je tamo.
Više od 120 godina glazba prati svaki obrat u našim omiljenim filmovima, prenoseći nas u daleke i fantastične zemlje. Nemoguće je ispričati svaki dio povijesti filmske glazbe bez pisanja cijelog romana; međutim, pokušao sam sažeti ovaj članak u džepno prepričavanje dosadašnje priče.
Drama i glazba su odnos koji se može pratiti kroz stoljeća, od drama antičke Grčke, preko europskih opera, pa sve do mjuzikla u novije vrijeme.
Kad je riječ o filmu kao projekciji kroz celuloid, najraniji primjeri sastojali su se samo od pokretnih slika i bez zvuka. Stoga, rani film bio je nijemi, počevši od 1890-ih kao atrakcije na štandovima na sajmovima i vodviljske predstave. U pokušaju da se privuče pozornost prolaznika na tim obično bučnim događajima, korišteni su živi glazbenici koji su pratili projekcije, improvizirali i interpretirali radnju na licu mjesta.
U svojim počecima, filmska glazba nije bila dio samog djela, nego njegova sjena – prisutna kako bi ublažila tišinu i usmjerila gledateljevu emociju.
Ipak, 1908. godine sve se promijenilo kada je francuski skladatelj napisao prvu originalnu filmsku glazbu.
L’assassinat du duc de Guise (1908) / Camille Saint-Saëns – “L’assassinat du duc de Guise”
Glazba je postala emocionalni vodič za publiku, ponekad dramatičnija od samih slika. U tom razdoblju skladatelji nisu radili “score” u današnjem smislu; njihove teme često su bile popularni motivi ili klasika, adaptirana u skladu s događajima na ekranu.
Iako je tehnologija za sinkronizirani zvuk – “zvučna traka” kao fizičko, audio kodirano područje na granici filma – postojala od početka stoljeća, Hollywood je nije prigrlio sve do 1923. godine. Pojavom zvučnog filma 1927. godine, glazba izlazi izvan okvira improvizacije i postaje sastavni dio filmskog jezika te više ne prati sliku izvana, nego se s njom razvija iznutra – pojavila se mogućnost integriranog filmskog scorea.
The Jazz Singer (1927) / Al Jolson – “Mammy”
Holivudski skladatelji poput Maxa Steinera počeli su komponirati specifične teme i motive za likove i situacije, oblikujući emocionalni doživljaj publike. Zlatno doba Hollywooda (1930.–1950.) donijelo je grandiozne orkestracije i tematske kontinuitete koje danas prepoznajemo kao klasiku filmske glazbe.
U tom razdoblju nastaje prepoznatljiv simfonijski izraz – glazba koja ne samo da prati radnju, nego joj daje težinu, kontinuitet i emocionalni identitet.
King Kong (1933) / Max Steiner – “Finale”
Gone With The Wind (1939) / Max Steiner – “Tara’s Theme”
Neki rani primjeri filmske glazbe, međutim, kao da spajaju teme iz mnogih izvora. Primjer učinkovitije upotrebe posuđenog materijala je Max Steinerova partitura za film “Casablanca” koja koristi francusku i njemačku himnu pomiješanu s tematskom pjesmom koju Sam treba “ponovno odsvirati“.
Casablanca (1942) / Max Steiner, Herman Hupfeld, Dooley Wilson (Sam) – “As Time Goes By”
Iako su Francuska i Italija izvorno dominirale ranom filmskom glazbenom scenom, Drugi svjetski rat to je doveo u pitanje, uz pritisak uspješne holivudske konkurencije. Do kraja rata američki filmovi činili su oko 90% filmova prikazanih u Europi, a Bernard Herrmann je izjavio: “Amerika je jedina zemlja… s takozvanim “filmskim skladateljima” – svaka druga zemlja ima skladatelje koji ponekad snimaju filmove.”
U tom razdoblju razvili su se mnogi različiti glazbeni stilovi, no najvažnije je da je došlo do porasta popularnosti jazza, čime se industriji otvorio golem novi svijet mogućnosti. Jazz je donio urbanu tjeskobu i modernizam, nasuprot romantičarskom orkestralnom zvuku Zlatnog doba.
A Streetcar Named Desire (1951) / Alex North – “Stella! Scene”
U tom su razdoblju mjuzikli postali apsolutni vladari platna, donoseći raskoš koja je gledateljima nudila prijeko potreban bijeg iz sive svakodnevice Velike depresije. Glazba više nije bila samo pratnja; ona je postala protagonist.
Film je naučio pjevati i plesati, pretvarajući kino dvorane u prostore kolektivnog optimizma i snova u boji zvuka.
The Wizard Of Oz (1939) / Judy Garland – “Over The Rainbow”
Singin’ In The Rain (1952) / Gene Kelly, Donald O’Connor, Debbie Reynolds – “Singin’ In The Rain”
Pojavom televizije, koja je filmove donijela u domove, holivudski studiji suočili su se s problemom: kako natjerati publiku da napusti ovu novostečenu domaću udobnost i vrati se u kino. Rješenje su bile velike produkcije koje su uključivale visoki budžet, zvjezdane glumačke postave, posebne sustave kino ekrana te nove tehnike poput Technicolora i stereo zvuka.
Najviša točka dosegnuta je u epskom i biblijskom žanru, s zajamčenom spektakularnosti velikih masovnih pokreta, impresivnih bitaka s tisućama statista i prikazom rekvizita, monumentalnim scenografijama i velikim panoramskim slikama eksterijera i krajolika, uvijek s primamljivim dodatkom prenošenja gledatelja u egzotična mjesta i daleka vremena, što je nemoguće doživjeti na malom. televizijskom ekranu.
Epske i povijesne dramatizacije zahtijevale su opsežne orkestralne teme kako bi se događajima dao odgovarajući opseg i grandioznost.
Ben-Hur (1959) / Miklos Rozsa – “Title Music”
Tokom ’60‑ih i ’70‑ih, skladatelji poput Ennio Morriconea i Bernard Herrmanna uvode inovacije: nekonvencionalne instrumentacije, eksperimente s ritmom i tišinom te emocionalnu kompleksnost koja nadilazi sam vizualni sadržaj. Bernard Herrmann je pokazao kako glazba može biti unutarnji glas lika, jer triler je zahtijevao vlastiti jedinstveni glazbeni stil koji je pomogao u izgradnji napetosti.
Vertigo (1958) / Bernard Herrmann – “Dolly Zoom Effect”
Ennio Morricone s prepoznatljivim zvukovima njegovih partitura za špageti vesterne, često kreativnim i bizarnim, demonstrirao je da glazba može preuzeti narativnu inicijativu.
For A Few Dollars More (1965) / Ennio Morricone – “Final Duel”
Iako smatramo da ’60-e pripadaju The Beatlesima, Beach Boysima i Motownu, jedan soundtrack iz tog vremena postao je nacrt za desetljeća koja su uslijedila: “Easy Rider”.
Easy Rider (1969) / Steppenwolf – “Born To Be Wild”
Usprkos usponu rock i soul soundtrackova ’70-ih, te su godine obilježile renesansu velikog orkestralnog zvuka koji se nalazi u izvorima filmske glazbe Max Steinera, pa čak i ranijih romantičnih skladatelja poput Wagnera. Zahvaljujući soundtracku John Williamsa za space operu “Star Wars”, mnogi su se skladatelji počeli vraćati ovom veličanstvenom orkestralnom stilu, čime je bio utrt put suvremenim tradicionalistima poput James Hornera, Hans Zimmera i Howard Shorea.
Star Wars: A New Hope (1977) / John Williams – “Original Opening Crawl”
Također, Jerry Goldsmith je producirao popularne tekstualne partiture za filmove poput “Alien”.
Alien (1979) / Jerry Goldsmith – “Opening Titles”
Kako se mijenjao film, mijenjala se i njegova glazba – od raskošnih orkestracija prema suzdržanijim, ponekad i eksperimentalnim pristupima koji su tražili nove načine izražavanja.
Dolaskom ’80‑ih i ’90‑ih, elektronika i sintisajzeri, predstavljeni u djelima Vangelisa ili Ryuichi Sakamotoa, proširuju izražajne mogućnosti. Spajanjem tehnika orkestralne glazbe i sintisajzera, nastali hibridni zvučni zapisi pokrivali su širok raspon stilova, stvarajući tako svestran i učinkovit medij za komunikaciju s publikom.
Chariots Of Fire (1981) / Vangelis – “Chariots Of Fire”
John Williams i Hans Zimmer dovode blockbuster scoring do globalnog standarda, kombinirajući tradiciju orkestracije s modernim zvučnim pejzažima.
Gladiator (2000) / Hans Zimmer & Lisa Gerrard – “Now We Are Free”
Danas, uz temp trackove i digitalne alate, filmska glazba može biti fleksibilna, eksperimentalna i često anonimna, ali i dalje nosi istu osnovnu funkciju: oblikuje emociju i pamćenje publike.
U mnogočemu, trend prema elektronici i softveru paralelan je upotrebi računala za dodavanje vizualnih efekata filmu, ali ni na koji način ne zamjenjuje sve veću potražnju za vještim skladateljima i glazbenicima u filmskoj industriji.
Ovi razvojni koraci nisu samo povijesni pregled, nego temelj na kojem će kasniji autori graditi vlastite glazbene svjetove. Povijest filmske glazbe stoga nije samo kronika skladatelja i filmova, već i priča o evoluciji percepcije, tehnologije i umjetničkih paradigmi. Od pijanista u kino dvorani do sofisticiranih digitalnih orkestracija, glazba ostaje suštinski element pripovijedanja – a publika je svjedok i sudionik tog emotivnog iskustva.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.