Nakon što je filmska glazba pronašla svoj jezik, sljedeći korak bio je pronaći glasove koji će tim jezikom govoriti. Ako film ima lice, filmska glazba ima glas. A taj glas, kroz povijest, nosili su autori koji su znali više od pukog praćenja slike – znali su joj dati unutarnji život.
Velikani filmske glazbe nisu samo skladatelji uspješnih partitura. Oni su tvorci svjetova: oni koji su razumjeli kako nekoliko tonova može definirati lik, prostor ili čitavu emociju filma. Njihove teme ne prate kadar – one ga oblikuju, ponekad čak i nadilaze.
U njihovim se radovima vidi stalna napetost između funkcije i izraza: između potrebe da služe filmu i želje da stvore nešto što će trajati izvan njega. Upravo u toj napetosti nastaju najtrajnije filmske melodije.
Ovo su najvažniji autori koji su filmskoj glazbi dali prepoznatljiv glas – i omogućili joj da ostane zapamćena dugo nakon što se slika ugasi.
Bernard Herrmann
Bernard Herrmann je skladatelj koji je redefinirao odnos glazbe i filma. Njegova partitura ne prati akciju, nego unutarnji život likova – strah, napetost, skrivena motivacija. Najpoznatiji je po suradnji s Hitchcockom, gdje nekoliko nota može biti jače sredstvo horora od same slike. Herrmann nije skladatelj melodija, on je skladatelj psiholoških impulsa, i njegova glazba i danas djeluje kao da čuje ono što film još nije rekao.
Vertigo (1958) / Bernard Herrmann – “Title Sequence”
North By Northwest (1959) / Bernard Herrmann – “Main Theme”
Henry Mancini
Henry Mancini je skladatelj elegancije bez težine.
Za razliku od Morriconeove uzvišene napetosti ili Jarreovih horizonata, Mancini donosi lakoću – ali to nije površna lakoća. To je profinjena, gotovo urbane naravi. Njegove melodije hodaju tiho, ali ostavljaju trag.
On razumije šapat.
Zanimljivo je da kod njega orkestracija nikada ne opterećuje melodiju. On ostavlja prostor. Ne želi impresionirati simfonijskom snagom, nego zapamtljivom linijom. Izveo je filmsku glazbu iz koncertnih dvorana i uveo je u zadimljene jazz klubove i moderne stanove.
Njegova glazba ima nešto što bih nazvao dostojanstvenom ležernošću.
Breakfast At Tiffany’s (1961) / Henry Mancini, Audrey Hepburn – “Moon River”
The Pink Panther (1963) / Henry Mancini – “The Pink Panther Theme”
Maurice Jarre
Maurice Jarre je skladatelj horizonta.
U njegovoj glazbi često osjetiš vjetar, pijesak, daljinu. Ima u njoj nečeg gotovo elementarnog – kao da dolazi iz prostora prije riječi.
On se nije bojao jednostavne, ali snažne melodije. Nije zazirao od egzotičnih boja, ali ih nije koristio kao ukras, nego kao produžetak prostora u kojem se radnja odvija.
Jarreova glazba ima širinu koja nadilazi film. Ona ostaje kao pejzaž u sjećanju.
Doctor Zhivago (1965) / Maurice Jarre – “Lara’s Theme”
Jesus Of Nazareth (1977) / Maurice Jarre – “Theme”
Ennio Morricone
Ennio Morricone je skladatelj čija glazba ne služi slici – ona često dominira nad njom, stvarajući emocije koje kamera još ne pokazuje. Njegove kompozicije često kombiniraju neobične instrumente, vokalne efekte i neklasičnu ritmiku, čime stvara prepoznatljiv zvučni potpis, pretvorivši zvukove svakodnevice (zvižduk, bič, usna harmonika) u visoku umjetnost. Morricone pokazuje da filmska glazba može biti samostalni narativni element: publika reagira na tonove i teksture, a ne samo na ono što se događa na ekranu. Njegov rad redefinira granice između slike i zvuka, ostavljajući trajan utjecaj na sve filmske skladatelje poslije njega.
Once Upon A Time In The West (1968) / Ennio Morricone – “The Man With The Harmonica (L’Uomo Dell’Armonica)”
Once Upon A Time In America (1984) / Ennio Morricone – “Deborah’s Theme”
Nino Rota
Nino Rota je skladatelj čija glazba često preuzima ulogu pripovjedača dok slika samo sugerira. Njegove melodije zvuče toplo i nostalgično, ali istovremeno skrivaju ironiju i nelagodu. U filmu “The Godfather”, valceri i lagane teme stvaraju osjećaj domaće intime dok se odvija nasilje i izdaja; glazba i radnja ne idu ruku pod ruku, već glazba naglašava kontrast i moralnu složenost. Rota pokazuje da melodija može biti istovremeno zavodljiva i opasna – publika se osjeća emocionalno sigurno, dok film zapravo provodi manipulaciju. Njegov rad podsjeća da emocionalni ton glazbe može varati, ali upravo tu varljivost čini nezaboravnom.
The Godfather (1972) / Nino Rota – “Main Theme”
Amarcord (1973) / Nino Rota – “Amarcord Theme”
Jerry Goldsmith
Jerry Goldsmith je skladatelj koji je spajao tradicionalnu orkestraciju i inovativne zvukove u mainstream filmovima. Njegova glazba nije samo pratnja slike – ona istražuje nove zvukovne prostore, često eksperimentirajući s instrumentacijom i elektronikom. Goldsmith pokazuje da Hollywood može biti prostor za eksperiment, a da publika ne gubi emotivnu povezanost. Njegova glazba balansira između inovacije i razumljivosti, i upravo tu leži njegova trajna privlačnost.
Papillon (1973) / Jerry Goldsmith – “Theme From Papillon”
Star Trek: The Motion Picture (1979) / Jerry Goldsmith – “Main Theme”
John Williams
John Williams je skladatelj čije melodije žive izvan ekrana. Njegovi leitmotivi ne usmjeravaju radnju filma toliko koliko prožimaju pamćenje gledatelja; prepoznajemo Lukeovu temu prije nego što lik išta izgovori, osjećamo opasnost u dva tona iz Jaws-a i avanturu u prvom udarcu Indiana Jonesovog motiva. Williams stvara emocionalni jezik filma, univerzalan i dugotrajan, i time dokazuje da melodija može biti most između priče i kolektivnog sjećanja publike.
Njegova glazba je manje komentar, a više pravilo igre, vodi nas kroz film i zauvijek ostaje u svijesti publike.
Close Encounters Of The Third Kind (1977) / John Williams – “Soundtrack Suite”
Indiana Jones (1981) / John Williams – “Main Theme”
John Barry
John Barry nije skladao glazbu – on je skladao atmosferu.
Njegove teme ne trče. One stoje. Dišu sporo. Imaju eleganciju koja nikada ne podilazi. U njima ima aristokratske suzdržanosti, ali i duboke melankolije. Čak i kad piše za spektakl, on ne napušta unutarnju tišinu.
Njegova glazba često zvuči kao sjećanje koje još nije do kraja izblijedjelo. Kao pogled kroz prozor vlaka koji se udaljava od nečega što više ne možemo dohvatiti.
Barry razumije prostor između tonova. I upravo u tom prostoru nastaje emocija.
Out Of Africa (1985) / John Barry – “Main Theme”
Dances With Wolves (1990) / John Barry – “John Dunbar Theme”
Ova osmorica nisu samo skladali glazbu; oni su izmislili jezik kojim filmovi govore kada riječi postanu suvišne.
Svaki od ovih autora oblikovao je vlastiti glazbeni svijet – a upravo u toj raznolikosti započinje priča koja se nastavlja.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
