Bilo je to vrijeme kad su studenti bili (veoma glasna) savjest društva.
Cijela zapadna hemisfera je bila obavijena valom protesta na ulicama. Protestiralo se protiv mnogo toga, ali, nikad bez onog osnovnog, solidarnosti. Za protest u Washingtonu protiv Vijetnamskog rata, protestiralo se u svim većim gradovima Amerike, a u znak solidarnosti, studenti diljem Europe izlaze na ulice i protestiraju u znak podrške.
Solidarnost je bila ključ i majka svakog protesta, ma koliko mali ili veliki bio, ma za koju se stvar borilo, malu ili veliku.
Vlade zapadnih zemalja su drhtale na samu pomisao da će studenti izaći na ulice, jer ne jednom su te iste vlade treskom padale kao rezultat tog protesta.
Milijuni su na ulicama izborili ono što danas nažalost, šutke pada! (ali to je tema za neki drugi članak).
Socijalna osjetljivost, politička obojenost i lijeve orijentacije dovele su studentske pokrete u centar političkih zbivanja, a studentske vođe u meritorne (političke) faktore nacionalne scene manje-više svih zemalja (pa i tadašnje Jugoslavije!).
Atmosfera u Americi je bila naelektrizirana. Vijetnamski rat kojeg nitko nije htio, dakako, osim političara koji su između ostalog imali i vlasničke udjele u tvornicama oružja, odnosio je ogromne žrtve. Tisuće mladih Amerikanaca se vraćalo kući u crnim vrećama, nebrojeni živi, ali doživotno psihički osakaćeni. Ukratko, nepotreban i besmislen rat koji je odnosio nepotrebne žrtve.
I kad je Nixon odlučio eskalirati rat u Vijetnamu, proširivši ga na susjednu Kambodžu, Amerika je eksplodirala.
Protresti na ulicama koji su bili na rubu nasilja, a mnogi i preko njega, veoma brzo su se pretvorili u otvoreni rat studenata i policije.
Najkritičnija točka protesta diljem američkog kontinenta je bilo sveučilište u Kentu, gdje su studenti zauzeli glavne zgrade i utvrdili se.
Danima je policija pokušavala preuzeti kontrolu nad sveučilištem, ali bez uspjeha. Studenti su bez ikakvog oružja odolijevali svim pokušajima.
Kad je vidio da policija neće uspjeti suzbiti proteste, Nixon je poslao nacionalnu gardu, pod punom bojevnom spremom. Izdana je naredba da se puca bojevnom municijom. Danas nepomnjivo, kao i mnogo toga iz nedavne (zaboravljanje) prošlosti.
Vojska s bojevnom municijom kreće na nenaoružane studente. Ovo je bitno napomenuti radi povijesnog konteksta. Na sveučilištu sa strane studenata nije bilo ni jednog jedinog komada oružja, ni jednog metka!
Trinaest sekundi je trajala paljba bojevnom municijom po okupljenim studentima.
Pucalo se nasumice, ne u zrak, već u meso.
Pucalo se da se ubije i pošalje poruka!
Pucalo se na svoju budućnost!
Četiri tijela su ostala na mjestu ležati, bezbroj ranjenih je zapomagalo…
I što je vlast napravila?
Vojska se povukla sa svojim sanitetom, ni ne pokušavajući pomoći ranjenima …..
Bio je to sumrak demokracije kakvu smo poznavali do tog dana. Pala je na najvećem ispitu, a Nixon krenuo prema opozivu kao prvi predsjednik SAD koji je dao ostavku.
Na vijest o pogibiji studenata izbili su ogromni nemiri diljem svijeta. Amerika je bila u plamenu, događalo se mnogo toga što nije trebalo, ali bilo je prekasno.
Pojam „demokracija“ se udaljio od pojma „humanost“.
Duh ’68 će živjeti još neko vrijeme nakon ovog nemilog događaja. Doduše, u nekim zemljama, kao što je Francuska, u nekoj verziji živi dan danas, ali diljem svijeta, a pogotovo u Americi, vlade su pronašle spasonosan izlaz protiv studentskih nemira.
A zove se, studentski kredit.
Pod plaštom „omogućavanja studiranja svakome“, stavljaju omču oko vrata brucošima, i vezujući ih financijski uz sebe. Vlade su preko banaka i financijskih institucija u potpunosti pacificirale najljućeg „unutarnjeg neprijatelja“ i time sebi priskrbile neometano krojenje politike po svojoj, a ne po narodnoj volji.
Taktika je jednostavna, prosječni studentski kredit u Americi iznosi više od $200 000, što s kamatama na isplati doseže iznos i do pola milijuna dolara. Kako bi ga otplatili, studenti ne samo da se moraju u potpunosti posvetiti što skorijem diplomiranju, kako bi što prije počeli vračati kredit, već ne smiju ništa riskirati što bi ih dovelo u situaciju da budu izbačeni s fakulteta. Jer onda im cijeli život ostaje dug, kojeg nikad neće moći otplatiti.
I tu leži zlatna koka američke administracije i tako kupljeni mir koji vlada ulicama, kad su studenti u pitanju.
No, nešto se talasa u zemlji Američkoj …..
Crosby, Stills, Nash, and Young – “Ohio”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.