The Stranglers su svojevremeno bili jedan od najeksplozivnijih bendova na sceni. Od početka pa sve do zalaza kreirali su respektabilni opus s kojim su evoluirali do neprepoznatljivosti, a opet, sa svojim karakterističnim pečatom.
Jedna od lokomotiva te evolucijske putanje bio je i Hugh Cornwell, gitarist, pjevač i kompozitor u bendu. Njegovim odlaskom bend se sveo de facto na vlastiti tribute, dok je Hugh nastavio solo vodama, nošen nagonom za stvaranjem i odmakom od opusa matičnog benda.
Taj odmak nije bio neki veliki iskorak, ali ipak vidljiv, što je jasno kad se na pozornici stave u istu ravan kompozicije iz vremena dok je bio u grupi The Stranglers i kompozicije sa solo albuma. Prevagu, dakako, uvijek nose stare, poznate, no u njegovom slučaju i nove niti malo ne zaostaju.
I upravo je Hugh to pokazao i dokazao na koncertu u klubu Porat.
Koncert je počeo s x2 akademska zakašnjenja, pa ni onda dvorana nije bila bar pristojno popunjena. Odsustvo publike na ovakvom koncertu je jednostavno teško objasniti, bez obzira na događaje tog dana i aktualne te večeri.
Jer govorimo o čovjeku koji je stvarao povijest moderne glazbe, govorimo o čovjeku koji u svom katalogu ima epske albume poput „Black and White“, „The Raven“, „The Gospel According to the Meninblack“, „La folie“, i da ne nabrajam više, jer i ova kratka lista je dovoljna da glava zaboli.
Možda da je najavljen tribute band s opusom The Stranglersa, vjerojatno bi dvorana bila puna.
Ovako… , original nije interesantan??
No, sve to skupa nije niti malo smetalo okorjelom profesionalcu. Bend se ponašao i svirao kao da nastupa pred zilion ljudi, i tu se nema što oduzeti ni dodati…
Hugh je u 77. godini života. To su godine kad se puno toga sumira i selektivno prihvaća, jer vremena i nema na bacanje, a toliko toga još ima, ili treba biti…
No, malo se od tih godina vidjelo, jer Hugh na sceni isporučuje nesvakidašnju energiju za svoje godine. I samo to, iako je bila rutinska svirka, dobro se vidjelo da još uvijek uživa biti tu gdje jest.
Hugh vjerojatno ne bi uspio isporučiti to što jest da iza sebe nema ubojitu ritam sekciju. Ne samo da su vjerno reproducirali originalne snimke, već su svojim angažmanom pridonijeli da sve skupa djeluje životno, moćno…
Sve u svemu, trio je disao na pozornici kao jedan, iako su aranžmani kompozicija, pogotovo iz opusa The Stranglersa, i te kako zahtjevni.
I tu sada dolazimo do skliskog terena, jer katkad se može lijepo prekriti ili prebaciti dionica s instrumenta kojeg nema na pozornici, ali katkad to baš i nije slučaj. Možda jedina kompozicija u kojoj je „bolno“ nedostajalo prisustvo crno-bijelih tipki bila je u izvedbi velikog hita The Stranglersa, „Golden Brown“, kad se jednostavno nametnuo imperativ.
Sam koncert bio je sastavljen od „miješanih“ kompozicija matične grupe i solo opusa, što je u konačnici, poglavito zbog dobro izbalansiranog odabira materijala, dovelo do koncerta u kojem nije bilo nekih velikih vrhunaca ni padova.
Jednostavno, kompozicije su se stopile u jedan veliki, kompaktni set.
Ako bih morao izdvojiti, dakako, moja omiljena „Dead Loss Angeles“, koja je izvedena onako kako je i trebala biti, brutalno, s ubojitom bas dionicom.
Izdvojio bih još i obradu „White Room“ grupe Cream. Obrada je zvučala točno onako kako bi zvučala da su je obradili The Stranglersi, i osobno, jako mi je legla.
Što na kraju reći?
Legenda je gostovala u Splitu, Split se nije udostojio pojaviti u primjerenom broju s obzirom na status umjetnika, i malo se tu može.
Ali ono što se može jest da je koncert bio dobar i da svi koji su bili nisu požalili, što se vidjelo i po reakcijama iz publike.
Sve u svemu, lijepa večer, koja možda neće ostati u sjećanju za cijeli život, ali koja će se pojavljivati iz memorije tu i tamo, jer nije mala stvar ugostiti Hugha Cornwella u svojoj sredini.
Još kad bi „ekipa“ to shvatila, di bi nam bio kraj!
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/ MLP-U
