Na kraju i par riječi o koncertu kojem smo nazočili.
Hrvatski dom pokazao se kao idealan prostor za Matta. A okupio se i lijepi broj ljudi, barem stotinu, a i sam se Matt bio prepao da će svirat pred dvadesetak obožavatelja. Jest da sam danim gnjavio sve poznate da ne smiju propustiti ovaj događaj, da je važniji od Micka Harveyja i Amande Acevedo koji su nas malo razočarali večer prije (posebno ona) i na kraju me dobar dio njih i poslušao.
I nisu zažalili. Matt je odsvirao većinu albuma ‘Drinking Songs’, a razlika od onog zagrebačkog otprije devet godina bila je u saksofonu. U skoro svim pjesmama Matt je solirao na svom novom omiljenom instrumentu i to je zvučalo kao da se rodio s njim.
A Matt pjeva i svira sa žarom. Gitaru bez i jedne greške. Ima i savršen bariton, barata loopovima i pedalama.
Započeo je uvodnom pjesmom s ‘Drinking Songs’, ‘CF Bundy’, lagano, s akustičnom gitarom kojoj je loopovima dodavao slojeve, nježnim vokalom, a onda otpočeo solažu na saksofonu, dodavajući nove slojeve i glasa i saksofona, a nasnimljena gitara davala je ritam. ‘CF Bundy’ obiluje tom slavenskom širokom dušom i mogla bi biti u soundtracku bilo kojeg tužnog ruskog ili bosanskog filma.
Ondje gdje u originalu sviraju čelo i klavir, ovdje su glas i saksofon.
‘Trying To Explain’ logičan je nastavak i glazbeni i ugođajni s ponešto utjecaja židovske glazbe i cirkuskog vodvilja. A onda je uslijedila petanestminutna verzija ‘Kurska’. Jedna od najstrašnijih pjesama ikad snimljenih. Elliottove pjesme su životne priče, odsvirane prekrasno, a otpjevane kao da mu život ovisi o tome.
Desetak glasova koji zapomažu i viču u dubini i kao da se nalazite ondje među njima. Kao da nemate izlaza i kao da su ona svjetla s pozornice koja osvjetljavaju svirača samo sjećanje na Sunce kojeg više nikad nećete vidjeti.
Ne želite da pjesma ikad prestane, ni u onom trenutku na pola pjesme kad loopovi krenu unatrag i glasovi postanu kakofonija. Ni kad saksofon zapomaže u solaži koja se nadovezuje jedna na drugu, a ona prethodna još se čuje u pozadini dok već treća preuzima vodstvo.
I sve je jedan krug, života i smrti.
Drugi vrhunac koncerta je ‘Dust, Flesh and Bones’, predivna pjesma s ‘The Broken Man’ albuma, jedna od najtužnijih njegovih, odsvirana samo na gitari i glasu s loopovima. Pjesma je to o samoći, ali onoj iskonskoj, sami se rađamo i sami umiremo. I o prihvaćanju te činjenice.
This is how it feels to be alone
Just like we’ll die alone
This is how it feels to be alone
This is how it feels to be alone
This is all that we can call our own
Dust, flesh and bone
Bilo je i veselijih pjesama, ‘Also ran’, naprimjer, koju je najavio kao pjesmu o ubijanju milijardera, iako je, kao i većina njegovih, tužna pjesma o ljudima kojim nam rade o glavi. A za kraj je i bis ostavio pjesmu ‘The Maid We Messed’, još jednu poveznicu s ranim ‘Third Eye Foundation’ radovima, s jungle ritmom i dosta elektronike na pedalama kojom se poigravao između solaža na saksofonu i loopova na gitari.
Publika ga je ispratila ovacijama koje su trajale nekoliko minuta.
Meni su više puta tijekom koncerta krenule suze. Jer glazba koju Matt izvodi vanvremenska je, posebna, drugačija, iako vam se puno toga čini poznatim, način na koji je on to povezao i sklopio potpuno je jedinstven. Tuga, nostalgija, melankolija, ali ona tuga od koje se ne osjećate depresivno. Tuga je to koja pročišćuje, pjeva u vama, vibrira davno zaboravljene strune za koje niste ni znali da postoje.
Matt Elliott je majstor.
I trubadur modernog doba.
Bio je to stvarno predivan nastup. A kako je publika sve to prihvatila vidjelo se nakon koncerta kad su razgrabili ploče, cdove i postere. A Matt je strpljivo pričao sa svakim, potpisivao, i bio pristupačan.
Jer Matt nije zvijezda. Samo jedan od nas, čovjek u dimu kafea…..
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
