Sama vijest da Robert Plant sa Saving Grace dolazi u Šibenik bila je skoro pa ravna senzaciji. A kad je na to došla i brojka, a radi se o broju koncerata, opet u Šibeniku, onda to više nije bilo ravno senzaciji, već je to bila senzacija.
Tri rasprodana koncerta u nekoliko minuta, to je status kojeg Plant ima.
I oko toga nema baš puno raspravljanja, jer taj čovjek jednostavno ne posustaje, bez obzira na godine. Još od početka solo karijere, kad se svim silama upirao napraviti što veći odmak od legislative matične grupe, i pritom izdati odlične/briljantne albume, pa preko kolaboracija koje su ga redom dovodile na top liste i pribavljale mu priznanja i nagrade, preko Sensational Space Shiftersa, pa sve do svojevrsnog “smirivanja” u obliku Band of Joy i naposljetku Saving Grace.
No to “smirivanje” nije baš klasičan primjer te riječi, jer Plant je i kao sa svim prijašnjim projektima uspio, i ne samo to, “spustiti loptu na zemlju”, nego je kreirao izričaj kojim je nadmašio mnoge svoje faze, kojim je, hajmo biti skromni, stao uz bok izričaju kojeg je njegovala matična grupa, ili, bolje rečeno, kreirao je fantastični derivat koji je rezultanta svega toga.
Sam pogled na pozornicu i instrumente na njoj odavao je neobičan pristup, odmaknut od klasičnog line-upa, a kad je sve skupa započelo…
Teško je pak riječima krenuti dalje od tog početka, jer riječi često zastaju u potrazi za svojim značenjem, i naposljetku, kad ga se i nađe, u pravilu, to nije to. Jer ma koju upotrijebili ili je ubacili u kontekst, ne može opisati doživljaj koji je dolazio s pozornice, ne može dočarati kako je sve skupa izgledalo i zvučalo.
A izgledalo je i zvučalo – nestvarno!
Nestvarno da i nakon nekoliko sati, pa i prospavane noći, onaj tko je bio u gledalištu još nije načistu sam sa sobom, je li koncert uopće postojao, da li se uopće održao i, naposljetku, jeste li uopće bili na njemu ili je sve tek neka fatamorgana i igra kojom se naš mozak (po običaju) poigrava s nama.
Ikad se uhvate konci tih impresija, kad naposljetku nekako sebi priznate da jest, bio je koncert, bio je Plant s ekipom, bilo je kako je bilo, i onda je nemoguće krenuti dalje, jer Plant i ta ekipa su nadrealno odradili pozornicu na kojoj su se smješkali i ležerno komunicirali, kako notama, tako i samom pojavom.
Iako je Plant bio u centru, nije bio središnja figura, jer se prateći bend uz Suzi Dian ne može baš tako lako gurnuti u pozadinu.
Sve je funkcioniralo besprijekorno, od Planta, na kojeg se pak ne troše riječi, jer ma koju upotrijebili, mizerna je, preko Suzi Dian koja je blistala uz njega, sve do fantastične ekipe instrumentalista na gitarama, čelu, bubnjevima, bendžu, … .
U tom je kontekstu čuti skoro cijeli album “Saving Grace” bila nagrada sama po sebi. Čuti neke njegove ranije radove ili pak obrade, bila je radost u duši, a čuti obradu “Ramble On” bilo je veličanstveno. Bez nekog dodira s originalom, nedodirnute esence, kompozicija je pokazala cijelu raskoš ovog koncepta kojeg je Plant kreirao.
Cijelo je vrijeme u stilu “master of ceremony” bio u kontaktu s publikom, održavajući tenziju točno toliko da ne izmakne kontroli, ali i sprječavajući je da padne ispod nekog nivoa, poglavito s upadicama, njemu svojstvenim još od davnih dana.
Zanimljiv je i pogled na set listu, jer Plant je po nekom svom nahođenju odabrao ne samo svoje kompozicije, ne samo matične grupe Led Zeppelin, već je “posudio” i od Leona Russella, Neila Younga, a nakon njih posegnuo duboko u legislativu korijena rocka, za par tema iz narodnog fundusa, poglavito keltskog.
Ovako napisano zvuči kokofonično, ali u stvarnosti sve skupa funkcionira kao jedno tijelo, nepresušna rijeka nota i zvuka koja se stapa u jedinstveni pojam, izričaj kojeg je Plant tu večer položio pred naše noge.
Nažalost, neki su to “noge” doslovno shvatili, te su u jednom trenutku krenuli prema pozornici u “ritmu muzike za ples”. Kad se prostor ispred pozornice počeo popunjavati, Plant je diskretno šapnuo osiguranju sa strane pozornice par riječi, i ubrzo se prostor pred pozornicom očistio.
I u tom koncertu, jedan dio publike, ovo se ipak mora spomenuti, nije imao pojma zašto je tu i o kojem se, i kakvom, koncertu radi. Nepregledna vojska šetača s pivama tijekom cijelog koncerta odavala je nezainteresiranost događanjima na pozornici i iritirala svojom bezobzirnošću, ne radi samih aktera, to je njihov izbor, već zato što su ometali one koji su sjedili uz prolaze, svojim permanentnim šetnjama gore-dolje.
Dakako, veliki dio publike ipak je “ubrao poantu” i ono ‘što im je pjesnik htio reći’, te je uz bučno odobravanje pratio sve što je s pozornice dolazilo.
I to se zaokružilo u obliku bisa.
Po dobrom starom običaju, bend se vratio i izveo dvije kompozicije, jednu ipak kao iznenađenje, “Friends”, koja je u ovom slučaju dobila (ponovo) novu dimenziju.
Glupo je pričati o Robertu Plantu kao o nekoj relikviji prošlosti, jer taj je čovjek svojim stavom i nastupima zaslužio možda i veće poštovanje od uloge koju je odigrao u događajima u prošlom i ovom stoljeću.
Njegovo beskompromisno ponašanje i djelovanje kreirali su mu auru ne samo osebujnog, već i čovjeka koji je u stanju hladno odbiti milijardu eura (da, dobro ste pročitali – odbio je milijardu eura za ujedinjenje matične grupe), a potom izdati jedan od najboljih solo albuma, “Mighty ReArranger” i s njime doći na Prokurative u Split, gdje je nastupio pred desetak znatiželjnika (srami se Splite!).
Eto, to je Robert Plant i to je njegov koncert!
I za razliku od nekih koncerata, na ovom je gospa svirala harmoniku i pjevala, a bog je bio na pozornici!
In flesh!
Long live rock’n’roll!
foto album:
* sve fotografije: MLP-U
