Reći ću vam dico šta je sreća, to nije postignuti cilj, osvojena nagrada, zdravlje, ljubav i novac, to je samo uhvaćeni momenat u kojem se potpuno možete uživjeti. Nekad je poticaj jak, nekad je slab, ali realnost i sadašnjost uvik imaju u sebi nečeg lipog, nečeg nevinog, da se može uživati u njoj. Samo triba učiniti taj lavovski posa i zaboraviti na sebe, zaboraviti na sve i prepustit se.
Za zadnji koncert zadnjeg dana, na zadnji bend gledam curku duplo mlađu od sebe kako drži bas i skakuće po bini kao vrabac, s crveno narančastom kosom koja pleše u svim smjerovima oko glave i igrajući nogama kao da se igra školice.
Nisam gledao u grudi, nisam gledao u stražnjicu, samo u te vesele noge koje ni jednom nisu stale na mistu u sinergiji s njenom predivno lepršavom kosom. Stojim sa strane i divim joj se, pitam se kojim omekšivačem je natapa. Omelo me samo kada sam krajičkom oka ugledao Vanju i Marina kako isprid bine headbengaju, iako nemaju ništa slično od kose, jer svakoj je glavi bolje kad se klima gore dolje.
Šta na to učiniti, kako reagirati, već baciti se na njih, odgurnuti ih u gomilu, proliti pivo prvima do sebe i sve ih pozvati u šutku.
Zašto nisam tako svaki koncert, svaki bend?
Jer je lavovski posa ne misliti ništa, samo se prepustiti.
Idemo ispočetka.
Zadnji je treći dan najdražeg mi festivala u Hrvata i šire.
Jučer sam malo zabušavao, je, istina je. Nije mi se svidio posebno repertoar, synth pop, dance shit je nešto di još trebam pronaći ono pozitivno da me privuče. Ali zato je trojac Het Hat Club, Fauna i Abop sva nadoknadio, a i ja sa njima.
Danas nisam posebno istraživao ni analizirao šta se svira, samo se krenuo opustiti i prepustiti. Kao zadnji dan godišnjeg, kao zadnje večer s drugom kojeg neću godinu dana vidjeti.
Kaže mi prijateljica, koja želi ostat anonimna, ali nazvat ćemo je Kristina Ž.:
“Ma gledala sam bendove. Sve mi nepoznato za 35 eura.”
To je upravo ono što se traži Kike moja, da nešto naučiš, da nešto novo doživiš, jebeš komfor zonu i, sigurnost i predvidljivost.
Tako u 17 sati na Hull bini ispod tribina Tvrđave Sv.Mihovil smo ja, konobari, tonac i moja pratnja dočekali Miriiam, visoku plavušu s akustičnom gitarom, kolegu joj na basu i bubnjara naravno.
Sigurno joj je bilo razočaranje pogledati prazninu ispred sebe, ali s vremenom se nešto ekipe ipak skupilo. Doduše opet duplo manje nego što je par sati kasnije bilo isprid bine kada nitko nije svirao, u stanci između 2 benda.
Podsjetili su me odmah na Austrijsko mi otkriće, duo/trio Cari Cari koje sam nedavno čuo uživo u Beču, a s kojima su oni cimeri na austrijsko-njemačkim top listama.
Svakako topla preporuka da ih se pozove u Šibenik, imaju apsolutno sve predispozicije da oduševe.
Miriiam je jedna hrabra djevojka/bend, jer je svoje pjesme, svoje snove bez filtera odlučila predstaviti svima koji je žele čuti, svidilo se to njima ili ne.
Kao Joan Baez, glasom, stasom i gitarom šalje svoje želje u eter, stremeći ka zvijezdama.
Kada je zaminila gitaru za električnu, tad je već pokazala da misli ozbiljno. U jednoj pismi pri kraju nastupa imali su krasan, energični krešendo, završetak u pravom rokerskom stilu. Takav da sam prije početka sljedeće pisme zavikao: “Dajte nam još takvih!”
No ona je uzela akustaru i vratila se starim navikama. Ipak je ona emotivka, a ja idiot.
Hvala Miriiam i ekipa.
Na glavnoj bini dočekala nas je još jedna žena, kraljica, uskoro majka Sara Renar.
Svoj trudnički trbuh se trudi ne skrivati sa širokim haljinama, već je svoje drugo stanje odlučila iskoristiti tako da se kamuflira u trbušnu plesačicu.
Jesu li tribine pristojno napunjene, ili nepristojno napunjene, tim se pitanjem Sara nije zamarala dok je vladala binom kao vjetar u pustinji, koračala kao manekenka na pisti, pjevala kao lastavica na grani.
Nju sam gledao nekoliko puta i uvik je bila u duetu, što nije nešto impresivno, za one ljude koji ne poznaju njen opus i repertoar. Ali u ovom slučaju je imala pomoć cijelog benda, među njima i bubnjara koji je noć prije tu prašio s Abopom. Pitanje je samo bilo jeli to bio bubnjar s live strane ili desne strane Aboba, ali iz neprovjerenih izvora saznajem da je ovo bio onaj desni.
Sara se vješto služi loopom, snimi svoj glas, pa ga pušta dok pjeva ostalo, da uštedi na pratećim pjevačicama. U drugom slučaju samo nešto mrmlja, ali kada je uhvatila gitaru i naslonila je na dijete, pozavidio sam na zvučnoj masaži koju je ono doživilo.
Nama je u međuvremenu priuštila tečaj iz stranog jezika kada je turistima prevodila svoje stihove na engleski.
Bravo Sara!
Kažu da zlo ne može približiti ljude, je li onda zločin misliti na sebe?
Pita se Sara filozofska pitanja, dok ja sve ovo pokušavam zapisati u mobitel, da ne zaboravim za osvrt sutradan. Dignem nakon minut glavu gori, kada ono tapeti s bine su proplesali.
Dva Yetija ili čupava stvorenja su se iz ničeg stvorila među bendom dovoljno da u nevjerici svi prisutni trljaju oči. Kasnije sam ih vidio i na naslovnici njene ploče, pa izgleda da ipak nisu pobjegli iz cirkusa ili zoološkog vrta.
Sara je osebujna, i za koju godinu će sa svojim ditetom harati po binama. Ali Sara, nemoj više psovati pred njim/njom/njima, čuo sam te.
Svaki bend ima točno 40 minuti za svoj program, tako da nema puno pričanja, nema bisa, a ja bih unaprid stavio tajmer da im isključi struju u sekund, pa bi svaka pisma imala očekivano neočekivani kraj, unplugged.
Na manjoj Hull bini čekaju nas Turbo Trans Turisti, srpski dvojac koji se prave Važni i Veliki s bendom iza sebe.
“Nitko ne može da slomi moj duh” odmah se hrabre, dok ono što sam kasnije dobio ipak nisam očekivao. Kao Jane’s Addiction, kaže Jelena, naša fotografkinja.
Nisam slušao njih, pa ne znam, ali ovi su jako kvalitetni. Srpska scena, kao i u filmu je tako hrabra, svojeglava, nadobudna, kreativna i autentična i rijetko pjeva na engleskom, bar što sam ja doživio. Tamnokosa klinka na basu kao da je rođena za binu, a ovdi je došla u pratnji roditelja. Za tako male godine ima rokerske pokrete i mote koji se inače desetljećima stiću.
Kako je lipo biti na bini, to je ultimativna droga, ne triba ti ništa više. Ali ako radiš to svaki dan, onda se izgubi gušt. Zato ja to mudro meračim, pa tempiram svoje nastupe 2 do 3 puta godišnje.
Na Vanji sam testirao jednu bazu koja mi je pala napamet za ovaj bend, s upitom jeli primjerena ili ne. Dobio sam odgovor da ako se ja to moram pitati, to onda sigurno znači da jeste, neprimjerena je. Tako da sam je izbacio, žao mi je.
Siti se pa me pitaj osobno koja je kad me vidiš. Ok?
Vratimo se na muziku.
Energija, moć, rifovi, prijelazi i aranžmani su me držali cijeli koncert u stanu pripravnosti. Mozak kao mozak uporno vrti svoje i traži ladice u kojima bih njih smjestio da ih ubuduće lakše nađem. Nešto kao Repetitor, samo EMO, BIO i EKO friendly Repetitor.
S jednim refrenom su me malo podsjetili na Alek i oklopna vozila.
Ime i opis nisu obećavali, ali tim više oduševljenje je bilo jače.
Na velikoj bini nas čeka mali, pod imenom Maali, još jedan talentirani hrvatski umjetnik s dobrim bendom.
Nakon sjajnih turista bilo je vrime za usporavanje na koje još nisam bio spreman. Momak koji me odmah podsjetio na Paul Simona, bez Garfunkela je za ovaj susret birao lijepe laganice i nije odustao dok nas dvoje nije otjerao, na šank ili u wc plakat.
Izvini Maali, nemoj se ljutit, uopće nije do tebe, to si sigurno već čuo. Bilježim se za neki sljedeći susret i novi pokušaj.
Spustili smo se ispod tribina čekajući sljedeći bend kada sam tamo primijetio jednu posudicu za mačke, iako mačaka nigdi na vidiku. Moguće da im to služi za otjerati miševe. Jer kad pacov vidi mačju hranu pomislit će da je tu negdi i mačka i odmah pobjeći.
Vidiš ti kako meni mozak radi, nikad mi nije dosadno. A i kako će biti kada sam jezikom stalno pokušavao izbaciti komad kisele kapulice koja mi je ostala između petice i šestice, a čačkalice nigdi. Mislio sam poslužit se viškom žice s gitare onih Turista.
Čekamo sljedeći bend, penju se na binu i šta je ovo, cili orkestar?
Pa da, zovu se RH Space Orkestra. Uglavnom, skratit ću priču, na glavi mi naranče niču, kad slušam jazz u istoimenom kafiću, to je pravi jazz bend s dodatkom 2 repera.
Bend jako ozbiljan, oni jako neozbiljni. Repanje, hip hopanje, ruganje, skakanje, 1 blaži momak i glas, vjerojatno B+ grupa, drugi visok i čistog jakog vokala, vjerojatno nula krvna grupa su se izmjenjivali u rafalima osude društva i civilizacije. Naravno, ka šta je i normalno, nisam ih pola od pola shvatio, pa mi došlo da napišem kako bi tribali poraditi na tekstu, ali ko sam ja da im sugeriram, kada pola od pola nisam čuo.
Vanja kaže da bi nastup benda bio vrlo dobar samo da je njih dvoje pri dolasku zaustavio proljev, ali ja se ne slažem. Repanje zna iritirati kada se mlatara rukama i glumi da si crnac ili diler, ali tekst je taj koji to sve opravda ili ponizi. Ako se stvarno sprdaju kao sa egom i tuđom ozbiljnošću kao što kaže opis koji ih je predstavio, meni je to ok.
Mladi su, ludi, ne zamaraju se tajmingom i set listom, pa su tako publiku pitali šta žele čut od 2 izbora koji su im dali. Ja sam viknuo: “Svirajte onu koju ste uvježbali!”
A kad su na samom kraju rekli: “Imamo još samo dvi minute, a pisma nam ima, 4, šta da radimo?” Ja sam se izdera: “Odsvirajte tu od 4 ali je ubrzajte 100%.”
Nisu me poslušali, i preživili su.
Samo naprid momci.
Vraćamo se par koraka gore na glavnu binu tvrđave, sviraju Wet Enough!? iz Belgije.
Nismo bili još ni malo vlažni, ali kada je frontmen pitao ‘Kako smo?’, ja sam viknuo: “Bolje ne pitaj! Promrzlo i dosadno.”
Ja sam očito bio inspiriran da se glasam, na što sam dobio komentar s obližnje stolice: ‘Pravit ću se da te ne čujem’.
A ja sam s kažiprstom naslonjenim na bradu pomislio kako je to zanimljivo, za neke ljude se praviš da ih slušaš, a za neke se praviš da ih ne slušaš.
Šta je bolje?
Dao sam šansu ovima dvi pisme, nisu se kvalificirali za prolazak i moj daljnji ostanak, pa sam se uputio u apartman složit si sendvič, nadopuniti crnog vina i kole i uputit se prema Azimutu na veliko finale i Bikini Beach.
U prolazu smo vidili troje dičice kako se igraju lovice oko stolova, vjerojatno su ih roditelji začeli na prvom Shipu 2023 godine i sad su ih doveli na mjesto zločina.
U međuvremenu su u Kući Arsena svirali: Elena Vasova, Immortal Onion i Rakel.
Ko je bio nek mi priča.
Spuštam se skalama prema Azimutu i ugledam ovo:
Od glava Glista benda su napravili pitare. Ništa ne smi da se baci.
Mi ušli, bend izašao, taman smo uhvatili kraj od Lynca, mladog hrvatskog demo alt tria. Tako da ne mogu njih komentirati, ali se pitam jeli na ovom festivalu samo mladi izvođači mogu nastupiti. Ako je kriterij originalnost, energija i autentičnost onda bih ja Krankse s 2 basa, bubnjem, trubom saksofonom, a uskoro i timbalesima i usnom harmonikom stavio slobodno na bilo koji od 3 bine za bendove.
Oni doduše nisu više mlad i perspektivan bend, s 2 i po albuma, nisu oni više ni mladi ni perspektivni ljudi, ali je zato njihova glazba suluda, mlada i svježa za naše napaćene uši i po meni bi imala prednost pred puno drugih bendova na ovim prostorima.
Nema čekanja, nema repete, nema bisa, nema dalje. Puštamo se u ruke Švicarskog trojca Bikini Beach s kojim sam započeo ovaj tekst. Bijah premlad da uživo doživim Nirvanu, ali možda bi Kurt izgledao sada kao ovaj lik, da ga nije ubilo.
Distorzija na najjače, buka, galama, vrištanje, a opet melodija, ritam i poruka. Pjevaju na engleskom, i ja ih naravno ništa razumio nisam. Čudno je to, jer kad pjevaš, odašilješ neku poruku i nadaš se da će je neko razumit, al oni su mogli citirati svog sunarodnjaka Junga, a mogli su i stare pobjedničke govore Roger Federera, mi to razumili nismo. A kako ćeš, u onoj buci nemoš ni vlastite misli čut. Zadnji put kad me neki Švicarac izbacio iz cipela, prije točno dvi godine, minus 7 dana, sljedeće jutro mi se život počeo nepovratno kretati naopačke, i još se oporavljam od toga. Pitam se što me sada slijedi.
Bikini beach puca iz svih oružja, opasni garažni punk rock, i kada si tako jak, lud i moćan, možeš i na latinskom i na japanskom pjevati nikog nije brige. Nismo tu radi poezije i poruke, već da se iskačemo, isprolivamo i na kraju se pitamo šta nam se to desilo.
Za kraj najkompliciranije šta su odsvirali, Helter Skelter obrada da se Lennon u grobu okreće,a Yoko Ono tužbe podiže.
Kakvo finale, kakva pobjeda.
Hvala Bikini Beach, hvala Ship festival.
Hvala na brodu u koji nisam uspio ući u petak, pa mi je predložen drugi u subotu, još veći i bolji, s besplatnom cugom i spizom.
Hvala volonterima, hvala organizatorima, hvala izvođačima.
Nije zato što me plaćate da ovo pišem, nije zato što ste moji, zato je što ovaj festival više daje, nego što prima. A ja nisam navikao toliko primati i uvik mi je neugodno, mislim da ne zaslužujem i nisam dostojan, pa sam vječno zahvalan.
Shipe moj, samo mirno plovi dalje, tek je četvrti od 100 iza nas.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
