Kako Ameri kažu, u životu moraš samo porez platit i umrit.
U Hrvatskoj ako si ugledni građanin ne moraš ni porez platit, a meni je jedini dugoročni plan umrit i pisat izvještaje sa Shipa.
Ne obavezno tim redoslijedom.
Četvrti Showcase festival je tu, i moj tek treći.
Jer prvi očito nisam shvatio ozbiljno.
Osim mene i još 70ak bendova i izvođača najavljen je i dolazak jeseni taman u četvrtak i petak, s obilnim padalinama, ali se nadamo da oblaci se boje kiše ko vampiri sunca, pa će to biti odrađeno kada svi spavaju.
Već prije 17 sati nacrtao sam se isprid Azimuta po svoju akreditaciju s laganom znatiželjom čime će me ove godine iznenaditi. Dosad su me darivali festivalskom majicom, knjigom, termosicom i platnenom vričom za u dućan, sad su k tome nadodali i ploču, i to duplu s kompilacijom koju je složia ne Mladen, već legendarni dj KEXP-ovac Kevin Cole. Pretprošle godine je otiša u zasluženu penziju da ima više vrimena posvetit se Shipu.
Hvala Kevine, jedva čekam poslušat.
I jeli to slučajnost ili ne, iznenađenje ili sinkronicitet da sam baš nikidan napisao na ovom portalu pričicu o svom pronalasku ploče. I sad ona pronađe mene.
Malo iza 5 uri popodne svi smo tu u Kući Arsena, spremni za početak. Odslušasmo govore predstavnika koji znaju nekad udaviti ko da prodaju Zepter posuđe ili pravdaju što je tona istoga zakopana u Lici i okolici.
Ali ja uživam viditi ljude mlađe od sebe kako svoje vrime, snagu i volju posvećuju nečemu za što unaprjeđuje ne samo njihovu dušu i srce već tisuće diljem Europe i svijeta, a to je nova i mlada glazba.
Slijedi nešto što sam uvik tia doživiti, ali sam mislio da sam zakasnio bar 60 godina s rođenjem, a to nijemi film uz praćenje žive glazbe.
‘Birtija’ je crno bijeli film iz 1929 redatelja i kniževnika Joze Ivakića koji nam se nažalost ovaj put nije mogao pridružiti na projekciji, iz opravdanih razloga.
Radnja se zbiva negdje u Slavoniji ili Zagorju, mlada Anka se udaje za Franju, uz uvjet da on više ne takne alkohol, što za čudo on stvarno i poštiva, ali nije svjestan da iza njega zle sile rade svim snagama da ipak poklekne. Neću vam spoilati sad sve, osim što ću reći da po uzoru na remek-djela Lars Von Triera film nema sretan kraj.
Iako mi se ne čini baš primjereno i pristojno u kući od Arsena pričati o alkoholizmu, kombinacija s instrumentalnom živom glazbom je fantastična. Gledao sam nekidan u kinu nagrađivani talijanski film iz 1962., s Alan Delonom u glavnoj ulozi i da se nisam konstantno sprdao umro bih od dosade, ali ovaj film, ima uvod, zaplet, vrhunac i epilog da cilo vrime gledatelje drži napeto na sjedalici. Ispod koje sam ja skrivao bocu vina.
Ovo nije ni prva ni zadnja takva izvedba, pa gdje čujete ime Birtija+LHD, tu se zadržite.
Spomenuti glazbeni sastav sačinjen od članove čudne grupe (the strange), te zlostavljača Bambija (Bambi Molesters) je onda za opće zadovoljstvo nastavio sa svojim repertoarom kojeg bi mogao slušati dugo u noć i onda samo pisati o tome.
Malo je i ništa surf bendova u Hrvata, ali to je zato jer niko više ne surfa, svi voze supove.
Ali moramo ići dalje, čekaju nas još 8 bendova.
Skuvajte si lonac kave, opskrbite duvanom, uzmite nešto grickat, a da nisu nokti, jer idemo na putovanje za koje ne znam koliko će trajati.
Ja i Vanja Marin se trkom selimo na Tvrđavu Sveti Mihovil. Ne ja i dragi prijatelj i basista Kojota Vanja Marin, već koncertni drugari i suborci Vanja i Marin.
Ponosno smo zauzeli najbolja mista isprid glavne pozornice čudeći se kako malo ljudi ima oko nas. Ali još je rano, četvrtak je, a i nitko nije čuo za Nejc Pipp i Co.
Koncert kreće, ali nema nikog na bini, kvragu, promašili smo misto, sviraju na Hull stageu.
Srećom nije daleko, samo ispod tih tribina.
Nejc Pipp je emotivan, mladi glazbenik, pjevač i tekstopisac koji kako priliči zvijezdi u usponu pjeva na Engleskom. Neće sigurno na Slovenskom, jer cilja na nešto više osim Balkana. Bend mu kombinira R n’B, funky, lounge, jazz, elektroniku, savršen za uvod u dugačku večer i moju prigodu da se ispružim na mramor pored bine, a ispod velikih Deck tribina.
Podsjetili su me s jednom stvari na Leb i Sol.
Njihov nastup je mudro iskorišten za time out, cooling break ili spavanac 15-ak minuta, ali ne sumnjam uopće da je koncert bio super.
Izvini Nejc, nije sve do tebe, do Vranca je.
Selimo se na tribine glavne bine i sad tamo nismo sami. Na sceni je talentirani i domaći lik, koji zarađuje za život tako da drugima pomaže u njihovom stvaranju, ali ima i 1 svoj bend koji nam večeras predstavlja. Sastav još nema ime, jer ne mogu virovati da se bend zove po njemu, Mark Mrakovčić.
Moj prijedlog je Mrako.
Ali tim oduševljenje nije bilo manje, jer dočekao nas je pravi rokenrol sa svim svojim elementima iznenađenja, prijelaza i maštovitih aranžmana koje bih čak usporedio s Jack Whitom ili Jon Spencerom. Jedini su izvođači čiji sam album na putu do Šibenika preslušao od početka do kraja, pa onda opet od početka, jer ih u startu nisam svatio ozbiljno.
Obožavam trojac. Ne pričam sad o aktivnostima u krevetu, već o muzici, jer tu ili jesi dobar ili nisi, ali oni su rasturili i volio bi ih viditi opet.
Vraćamo se na donji stage, jer već počinju mladi jazzeri iz Austrije zvani Schmack. Krenuli su energično i ludo, odmah da rasplešu publiku, ali su se brzo ispuhali i do kraja koncerta svirali neke svoje jazzy stvari koje su mogli svirat u krivom tonalitetu, od kraja prema početku i ja ne bih skužio ništa.
Još su jedan bend koji po uzoru na Krankse nema električnu gitaru, već 1 bas manje od njih, bubanj, saksofon i klavijature.
Za smjestiti bend od 7 članova morali su omogućiti veću binu, tako da opet selimo na Deck vidjeti Norvežane imena Sun Byrd koji na užas uže i šire familije ne sviraju metal, već soul. Da sam zatvorio oči vidio bih Jackson Five, Stevia Wondera, All Greena, Marvin Gaya… , ali isprid mene 7 muškaraca, kao da su iz Blue Oyster kluba upravo izašli, bjeliji i mekši od maslaca. Glavni pjevač s glasom slavuja (jer je slavuj crn) je ugurao majicu u gaće, što ja nisam učinio tamo negdi of 1989..
Da im cure pohrle u zagrljaj, bojim se da bi doma otišle razočarane.
No, ipak, Sun Byrd imaju svjetski zvuk glazbe koja nikada neće umrijeti, samo će se izvođači minjati. Tko misli da je rođen prekasno, u pogrešno vrime i nikada nije imao prigodu slušati uživo ovako nešto, ovaj bend je melem za dušu, uši i srce.
Nažalost, za mene osobno ništa autentično i originalno, s predispozicijom da njihov album stave na automat call centra koji će svakih 2o sekundi izreći:
“Vaš poziv je na čekanju. Trenutačno ste jedanaesti u redu”.
I eto slave za band.
Ali onda kao najbolja nagrada za strpljenje, piva nakon pice, benzinska nakon vožnje na rezervi, sex nakon petog spoja, direktorska stolica nakon desete ministarske afere…., na Hull binu se penje Lisabonski trojac Maquina.
Uštimavali su se 10 minuta i ta buka je bolje zvučala od svega što sam do sada čuo.
Čišćenje ušiju bez vate, skakanje u Mrežnicu, 12 rundi s Hrgovićem…, tolika eksplozija nekontrolirane energije je ovaj bend. Gitarista je skakao po bini kao da epileptičar pokušava plesati step, dok mahnito, ali precizno gazi efekte i distorzije poredane na podu. Basista se krivio i padao, mlatarajući dugačkom kosom, dok je bubnjar kao Gonzo iz Muppet Showa lupao, urlikao i ko galeb skvičao u distorziran mikrofon da otjera sve muhe, komarce, kišu i moraliste koji poznaju samo uglađeni jazz i soul.
Nejc Pipp, Schmack i Sun Byrd su svi pozavršavali glazbene škole, filozofske fakultete, prakticiraju jogu i reiki, volontiraju u pučkoj kuhinji, a ovaj trojac isprid nas je završio srednju školu, sa godina 23, jer su padali redovno iz glazbenog, tjelesnog i vladanja. Skupili su novce za doći u Hrvatsku tako da su orobili kladionicu i ukrali auto. Najveći obožavatelji su im lokalna policija i sudstvo, te su došli ovdi tražeći umjetnički azil.
Eto, tako ja opisujem njihovu primitivnu glazbu, koja udara ravno u neokorteks.
To ili voliš ili ne voliš, ali ja ovo obožavam.
Talking about authenticity…
Nakon ovoga kruti povratak u realnost.
Na glavnu binu se diže mlada tamnoputa pjevačica s Afro frizurom i sjajnim bendom Sorvina. Po toj frizuri sam je prepoznao par sati ranije na rivi i izvalio naglas: Great Show!. Da bih onda s mukom nadodavao….Wish you, Tonight, ahead.
Volim inače ljude pohvaliti za nastup, pa kakav god oni bio, ali pohvaliti ih unaprid je ludost i za mene.
Ali ohrabrena mojim riječima mala Sorvina, rođenja u New Yorku, njena pričuvna pjevačica i bend su isporučili svjetski nastup, pun plesa, poezije, poruke i emocije.
Nije gubila vrime već se vrlo brzo spustila u publiku i naučila nas pjevati za njom.
Bila je to kombinacija VHS kazete aerobika, pa malo Cheerleadersica, pa gospela. Definitivno su svojih 40 minuta iskoristili maksimalno.
Great show.
Skoro je ponoć, spuštamo se prema gradu.
Svi putevi s tvrđave vode u Azimut, samo neki u tuđi dvor.
Doli nas čekaju Gliste.
Maskirani četverac, u stilu Teletabisa na drogama.
Maloprije sam hvalio autentičnost i sad mi se to obilo o glavu.
Bacio sam pogled samo, zakolutao očima i zalegao na kauč kod šanka pitajući se što mi je ovo trebalo. Kombinacija Vranca i bureka je učinila svoje.
Gliste su originalan bend, još jedan iz susjedne Slovenije, imaju svoju publiku, ali ja osim što se bavim preodgajanjem sebe izgleda da moram da dodatno podjetinjim da se prilagodim njima.
Za početak sam ih upamtio, pa ako mi se opet ukažu u životu znači da ipak nije slučajno.
Jedva držim oči zatvorene, a da već nisam na poljima snova, počinje bučiti Dark Tree Bark, još jedan u nizu bendova Konrad Lovrenčića, basiste Chuia, ali i ostali u ekipi su daleko od nevinosti. Stonerski hard rock, na tragu Toola, King Crimsona i Floyda. Ritam sekcija hrabro korača, dok gitare filozofiraju stapajući sve u jednu buku. Malo mi previše za dan koji mi je krenuo u 7 ujutro i bio bih zadovoljniji da su izbacili te dvije gitare iz benda i samo gruvali.
Oni se sigurno neće prijaviti na Nova Super Talent show, jer su sve to davno apsolvirali i sada sviraju za svoj gušt.
Još su neko vrime osvajali najupornije i najbudnijih 40-ak ljudi dok sam ja teškim korakom osvajao 200-injak stepenica prema apartmanu i svom krevetu.
Taman je nebo počelo sijevati i grmljavina najavila kišu. Savršeno.
Kakav dan, kakva noć, i to bez jednog sastava koji je otkazao putem.
Danas nastavak, 14 bendova, na 3 bine i još se pitam koga ću morati žrtvovat da sve uhvatim, jer nema dva Davora Bobanca, ni na fejsu, kamoli uživo.
Poželite mi sriću, snagu, budnost, dobar želudac, zdrave uši i jetru.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U
