Treći dan i posljednja noć Ship festivala za ovu godinu je iza nas. Kada se budem u bliskoj starosti prisjećao ovih dana, to će sve biti u fragmentima i idealizirano. Zato ovaj osvrt i pišem. Nakon posvjedočenih 16 bendova i jednog izvođača (znamo svi dobro koji je), danas me čekalo ukupno 10 bendova, od toga njih 4 od 21.50 do 23.10 na 4 različite lokacije.
Kako sam pobijedio zakone fizike, čitajte u nastavku…
Do 16.30 sam pisao tekst za dan prije, a onda od 17 sati tražio u centru TV di ću pogledati utakmicu.
– Može li se ovo gori upaliti? – pitam konobara u kafiću na rivi.
– Šta ti triba?
– Pa TV.
– Zašto?
– Pa da gledam nešto.
– Šta bi gleda?
– Utakmica je sada u 5, Hajduk u Varaždinu.
– A ne, ne, stari, mi smo ti ovdi Funcuti, nema gledanja Hajduka.
– Ali ja bih navijao kontra Hajduka, to se može? – pokušavao sam se vješto, ali neuspješno izvući s već unaprijed pripremljenom laži.
Vraćam se nazad, gledam u sve restorane i kafiće, pa prelazim cestu da me ovi ne primijeti kada opet porid njega prolazim dok već gubim svaku nadu.
Kad ono, na štekatu socijalističkog hotela Jadran, gore dvi televizije na zidu i zeleni teren na njima. Nadam se da je Hajduk, a ne tamo neki bezvezni Juventus–Inter. Bogami jeste, jer pica majstor je iz Splita i bulji u ekran. Sjedam stol do njega, naručujem macchiato, sigurno ne picu, da ga ne naljutim.
Kava nije ni došla, već smo 2–0 gubili. Toliko o brzini konobara ili sporosti hajdukovaca.
Nema veze, ako ja mogu biti na neplaćenom izletu u Šibeniku, mogu i nogometaši u baroknom gradu.
U 19 jurim na tvrđavu pogledati Nadt Orchestra iz Italije.
Ime “Nādt” dolazi iz sanskrta, označava suptilne kanale kroz koje teče prāṇa, tj. vitalna energija. Ideja je da njihova glazba također prenosi životnu energiju, povezuje elemente i inspirira na dubljem nivou.
Zapljuskuje me jazz kao da sam u zadimljenom klubu Black Hawk, u San Franciscu, tamo negdi 1958.
Truba, saksofon, trombon, bubnjevi, klavijature, perkusije, gitara i bas…
Mladi momci, vjerojatno propali studenti filozofije, kombiniraju korijene jazza sa modernim zvukovima elektronike. To je ono kada im kažu: “Ja ti ne slušam taj jazz.” A dobiju odgovor: “E, ali nisi čuo ovo!”
Ima tu svega, od afričkih i azijskih ritmova na opijumu do američkih na kokainu. Sigurno su im roditelji imali lijepu kolekciju starih ploča, a ne kao moji 3 kazete: Splitski festival 1979, Miroslav Ilić i Lepa Brena. Uglavnom vrlo dobra najava i uvod za Krankse koji će ovdi svirat dogodine.
Kako je to bilo, pogledajte doli:
Na velikoj bini nas čeka Valentino Vivace.
Izgleda da je ovo talijanska noć, a mi se od sinoć nismo makli iz godine 1985. Kakav Italian disco synth pop pozer. Pravi sinonim za digićkog klupskog galebara koji dobro pleše, još bolje ljubi, vozi Vespu i nema 10 000 lira u džepu. Samo što ovaj nije Talijan, već Švicarac. Kao što ni Leningrad Cowboys nisu iz Leningrada, već iz Finske. Ali oni su se zezali, ovi je ozbiljan.
Kuzma i Shaka Zulu vole se furati na Ital disco, trebaju kod njega na poduke ići. Ali rado bi ga spojio sa našim Valentinom Boškovićem. Ovo sad trenutno i nije loše:
Inače, stari Splićani su govorili kako su dvi godine pod Talijanima (1941–1943) bile zabavnije i lakše nego kada su došli Nijemci, jer prvi su se opuštali vinom, muzikom i prijateljicama noći, a drugi samo streljanjem.
Da li je onda zabavnije slušati Valentina od Rammsteina?
Zavisi od doba dana i noći.
U svakom slučaju, ako je ovaj lik otišao tu noć spavati sam, nije triba ni dolazit. Na nas trojicu bi žene pale jedino preko kabela na podu do bine.
A sada nešto sasvim drugačije.
Kao kada noć od pivi presiječeš s vodkom.
Nakon jazza iz klubova i Ital popa iz diska dolaze Česi, kao s Ultra festivala, 2 brata koja sviraju za 3, pod imenom BRATŘI .
Kakva peglana za uši i tijelo, bubnjara i elektroničara (tako zovem ove na tipkama i ekranima). Od kada živim zdravije nisam fan tehna, a ne znam ni razliku između rejva, hausa, trensa, niti me zanima, ali ovi su imali sve to. Pretpostavljam da bez bubnjeva bi ih strpalo u Tunel, ali ovako su zaslužili binu ispod tribine i pored šanka.
Ne bih mogao slušati cijelu noć, ali ovo je bilo taman.
Evo video kako su skončali:
Jazz, disko, techno, pa ima li išta za nas stare pankere?
Ima, naravno, i to na glavnoj bini Mašinko.
Zagrebački pankeri koji praše već 15 godina bili su dobro raspoloženi s pogledom na skoro puno gledalište.
Reći za jedan takav bend da je jednoličan je kao reći da je hrvatski političar na vlasti lopov. Potpuno nepotrebno, jer je to i očekivano, kao da će ti se ptica posrat bijelim govnom na crno auto i crnim na bijelo. Ali od ove zagrebačke škole panka, od Hladnog Piva, Šanka i Gužva u 16ercu (Osijek), oni nisu prvoloptaški, znaju se i zajebavat i bit ozbiljni. Je da imaju više teksta od Balaševića, volim to što podsjećaju na moje drage Špurijuse s kojima sam više puta dilio binu istu noć.
Dobra žurka, dobar video.
Napokon 10 minuta odmora i onda kreće ludnica.
Prvo u najavi odlični Adult DVD ispod tribine, 20 minuta nakon njihovog početka u kilometar udaljenu Kuću umjetnosti Arsen sviraju naši oduvik sjajni Šumski, na pola njihovog koncerta mladi rokeri 10KRE u Azimuta, a nakon Adult DVD-a na glavnoj bini Tvrđave hvaljeni Koikoi iz Srbije.
Koga birati, kome vjerovati, šta poslušati, a šta ne, čemu život, čemu sve…?
Nižem upitnike.
Adult DVD. Luda šestorka prijatelja iz Leedsa koji su jedne kasne noći usrid kovid pandemije 2020. provalili u kvartovski music shop i dok nisu čuli sirene policije u daljini, nadali se odnit nekoliko DVD-ova za odrasle. Kako to nisu našli, u bijesu su odnili prvih 100-injak ploča redom. Došli u stan jednog od njih u St. Matthew’s Street 43 koja krasi stari radnički kvart Holbeck, odmotali ploče iz celofana, a da nisu ni pogledali čije su, otišli u dvorište gdje obično igraju na male branke, lijevom rukom uhvatili svak svoju ploču položenu između 4 prsta i palca, a desnom čvrsto između palca i kažiprsta, zauzeli stav: lijeva noga nazad, desna korak naprijed, odmaknuli se od zida i onda formulom empirijsko-fizičkog modela kinetičke fragmentacije:
N = k * (1/2) * m * v^2 * cos(θ) * (R^α / (t^β * d^γ)) * φ(μ, E)
u stotinu komadića razbili jednu po jednu ploču od zid.
Onda je Greg, najmlađi od njih, uzeo škovaceru i metlu, pokupio sve komadiće, jednim potezom desne ruke pomeo prazne pivske boce i rizle sa kuhinjskog stola, razbacao sve komadiće ploča po stolu, da bi najstariji od njih Harry uzelo Uhu ljepilo što mu je ostalo od snifanja noć prije, i komad po komad zalijepio sve u jednu novu ploču, najoriginalniju svih vremena.
I tako su izdali svoj prvi album.
Mi smo čuli taj materijal, a saznao sam spremaju se i za drugu ploču čim kupe novo ljepilo.
Uglavnom, oni su bili događaj večeri do tada.
Kako to zvuči, slušajte ovdi:
Za to vrijeme sam cijelo vrijeme na vrućoj liniji s Vanjom i Marinom, koje sam posla da me izvještavaju kakvi su Šumski u Arsenovom domu. Ali kako se pročula vijest da ja nisam došao, oni su odlučili otkazati koncert, te ih je zamijenio netko drugi. Hvala im.
Na velikoj bini Tvrđave dolazi ponajbolji mladi bend s ovih prostora Koikoi, bend s kojim je oduševljena moja drugarica, profesorica Daniela. Dijelimo sličnu ljubav prema Mortu i Kranksima, pa onda vjerujem u njen izbor bez provjeravanja.
Ali nisu me oduševili na prvu, ne volim synth pop, indie rock. Iako pjevač Marko me i pjevanjem i sviranjem i pokretima pozitivno podsjeća na Borisa iz Repetitora. Kao bend teže kreativnosti, bez da izgube važan element zabave i plesa. Odlučio sam dati im šansu tri pisme: jednu da poslušam, drugu da vam snimim, a treću da me prati dok odlazim. Dogovorio sam s njima obavezno neki drugi sastanak.
Jurim u Azimuta, hvatam posljednje dvije pjesme benda 10KRE (čita se tenkre) koje je ispljunuo Zagrebački Superval festival za mlade bendove. Napokon nešto iskreno i brutalno do bola.
Hej, hej, zavidim vam na roditeljima. Gitarista se brijat nije počeo, već ima dredloksice do ispod ramena, dok je mene moj ćaća jurio oko kuće sa škarama u tim godinama. Neki basisti sviraju doslovce s basom na grudima, ovaj mali tu ne bi mogao ni muda sakriti basom jer mu je on na koljenima, kao Flei ili Novoseliću. Još je mlad da ga leđa bole od saginjanja, ali to neka ga kasnije brine.
Samo im bubnjar, jedini koji nije u toplessu izgleda kao da su ga oteli od kuće i roditeljima javili da je na izletu sa školom.
Kažu da su pod utjecajem Black Sabbatha, što je očito, ali ja bih još tu nadodao grupu Cactus.
To je toliko bučno bilo da video zapis dolazi u obzir samo bez audia, tako da u galeriji vas čeka par dobrih slika, ali video sa Supervala pogledajte ovdi:
Joj, kako mi žao nije što sam skratio Koikoi i jedva čekam ove klince vidit opet. Tako sam prošle godine otkrio bend D.
Imam pola sata prijeko potrebnog odmora da se zavalim na kauč Azimuta i pomazim neku mačku, kućnu.
Na binu se penju Koza Mostra, već legendarni grčki bend koji ispunja kvotu da na svakih 1000 km moramo imati jedan ovako ludi sastav kao što su Gogol Bordello, Ruskaja, Kultur Shock i prvaci skakanja uvis u mjestu Gustafi.
Moram pišat i taman ide stvar od njih “I gotta pee”, pa se vraćam snimit:
U opasnoj konkurenciji, svim nazočnima ovo je bio najbolji bend večeri.
U međuvremenu na zelenom stejdžu su bili prvo Zevin, pa Chachy. Popratio jesam kratko iz znatiželje, ali nemam riječi u repertoaru da to opišem.
Kao zadnji bend noćne avanture Azimuta penju se She Loves Pablo.
Naši dobri, stari stoneri s brutalnim zvukom dvije gitare, basa i bubnja i ošišanim kosama. Vrlo dobro plešu na granici stonerskog rocka i metala, definitivno rođeni za velike festivale vani. Samo mi se večeras nije svidio vokal koji se slabo čuo na monitoru, pa se dernjao većinu koncerta. Ludilo: muzika, gitara, sve, i onda on urla kao da tjera medvjeda. Kažu mi kolege da inače nije takav, da ne znaju šta mu je danas.
Ovdi je još super:
I njih se nadam vidjeti opet, ali u neke normalne ure, ne kasnije od 1 ujutro.
Nastavak je u Tunelu do jutra, da sam jedno 20 godina mlađi.
Sutradan, u nedilju, na zelenoj bini pored Azimuta, tako ono di je Marko Bošnjak trebao pjevati klinkama u podne, svirala su još 3 slična izvođača do 2 popodne. Ali ja sam već bio daleko, zarađivao novce koji mi plaćaju cugu za ovakve avanture.
Ship festival. Možda ga jednog dana doživim u njegovom punom sjaju, vozit se onim brodom za izvođače i velike face, ali samo glazbeno ovo je nenadmašan festival u našem Hrvatistanu.
Šibenik je idealan grad za to, i ako ikada umrem, neka to bude nakon 15. rujna, da prvo njega odradim.
Hvala i doviđenja.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Foto galerija:
* sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
