19.07.2026, ako nije najvrući dan u godini, onda jeste noć. Sunce zađe samo da beton, asfalt, limovi krovova i auta ko solarni paneli skupljenu energiju rasprše dalje u opticaj. Na ulazu u tvrđavu tko je prodavao lepeze mogao bi zimu preživjeti, a da više ništa ne radi. Jer lepeze su se vrtjele brzinom malih krilaca od pčela koje oblijeću cvijeta tučak, dok sam ja birao mjesto za sist pored dama s najvećim krilcima. Samo mazohisti su nosili kape ili grudnjake, ja nisam nosio gaćice, tj.mudante, jer su mi ostale visiti na retrovizoru auta gdje sam ih okačio u želji da se u vožnji do Šibenika osuše. One jedine koje imam, jer iz Splita sam zaboravio ponit kupače, što me nikad nije spriječilo da se okupam, u boxama. Osim ako su bijele, ali ko više nosi bijele.
Na ovu vrućinu počinjem zaviditi ćelavcima, pitam se postoji li koja perika za glavu u stilu ćelave frizure?
Koncert je Skunk Anansie rasprodan i nedilja i ponediljak. A kad je tako i ja sam znatiželjan vidit šta se tu krije. Opet neću lagati, nikad ih posebno slušao nisam, pjevačica me svojom pojavom plašila, kao Sigourney Weaver u Alienu, ali da su bili moćni u svoje vrime, jesu. U biti, skužio sam da imam opravdanje, upali su na scenu točno u ono vrime kada je meni MTV nakon 10-ak godina opsesije s njim ukinut s pretplate. Do te 1996 znao sam sve izvođače, sve spotove, žanrove, sve MTV nagrade, a onda kao da je netko ugasio internet i morao sam naglo odrasti. Počeo sam se oslanjati na kazete i CD-e, te milost i nemilost radijskih dja i voditelja, tako mi je profesor postao Dražen Vrdoljak, a onda Robert Mareković, prije pomoći Napstera, Pirate Bay i ostalih dobrih stranica i ljudi.
Ali danas zato imamo sjajne koncerte na svakom koraku za zabavu i edukaciju, nismo više šupak kosmosa, kako bi rekao Balaš, koji i dalje drži rekord po trajnosti koncerta na tvrđavi u Šibeniku.
U vidu edukacije na bini od 8 navečer su nas dočekale dvi curke pod imenom Grove, testirajući naše bubnjiće s basom iz matrice i elektronike s kojim su raspolagali, te stalno tražeći pozornost svojim porukama i stavom.
Nekad su klinci izražavali svoje buntovništvo kroz punk, ali za to je potrebno bar 2 akorda naučiti, no duža tradicija ‘rebelštine’ je krenula s rapom i hip hopom, uz malu pomoć nekoga na tipkama, sa samplovima, matricom i sličnom podlogom. Na momente je ovo što sam čuo od njih bilo jako naporno, ali čim je mlada Grove opalila po Izraelu, cionizmu i fašizmu, odmah mi je narasla u očima. “Terrorist in Washington, Terrorist in London, Terrorist in Tel Aviv….” je vrištalo s bine podržano s gromoglasnim pljeskom i zvižducima od publike.
Netko će reći da je to već klišej, biranje strana u ratovima, samo da se privuče pažnja, ali ne slažem se, to je dužnost, vikati kontra nasilja i nepravde, jer tišina je mnogo opasnija.
“This is my voice, my weapon of choice”, započinje Grove sjajan nastup koji je zabilježen na kamerama ovdje, ako koga zanima malo pobliže ova jako talentirana umjetnica:
Nakon njihovih pola sata slave za koje su bili stvarno ponizno zahvalni, temperatura na tvrđavi se podigla za još koji stupanj i počela se ravnati s temperaturom tijela. Ja sam na šanku namjerno birao ledenu limenku pive umisto čaše, samo da si je utrljam u svaki dio svoga tijela, u pokušaju da se rashladim. Nadao sam se da neću sresti neku dragu osobu koja bi me zagrlila, jer bi razmijenili tekućine više nego tokom sexa u zimskom razdoblju.
Ako se ko molio povjetarcu, ja nisam, jer bi samo nosio vonj znoja kroz gledalište.
Do dolaska Skunk Anansie na binu zabavljali su nas “roadie” benda koji su radili tonsku probu za sve instrumente. Podsjetilo me na vlastitu tonsku noć prije na moto partiju kluba Klis za koju smo imali 15 minuti vremena. Biće da je bilo prevruće to raditi popodne, ili je bend zapeo na graničnom prijelazu Bijača – Nova Sela s viškom kajmaka, rakije i duvana na povratku s Tjentišta i nastupa na OK festu noć prije.
15-ak minuti nakon službene najave izlaze na binu svo 4 originalnih članova benda Skunk Anansie.
Bina je okićena gitarskim pojačalima i crnim šiljcima, dok je bubnjar najbliže suncu, iznad svih.
Publika je već dole na podiju, ne traže ni poziv ni dopuštenje, za razliku od koncerta velikog nam rokera Roberta Planta gdje svako plesanje je bilo nedopušteno.
“This means war” je prva stvar na repertoaru, dok su mobiteli u zraku, neki s upaljenim blicom da ovoj ljetnoj večeri pridružimo i komarce. Slijedili su hitovi “Charlie Big Potato” i “Because of You”, što bi bilo simpatično da su najavili, pa da čujemo ko će urlikom oduševljenja očekivati stvar “Just Because You…feel good”, tj.”Hedonism”. Sprdam se, ali to bih bio ja.
Prvi put sam vidio Skin pjevačicu na telki prije 30 godina, i sada kada je gledam imam dojam da kući spava u formalinu, tekućini za balzamiranje, jer nije ostarila ni dana.
Je taman onoliko koliko ne spava doma i na turnejama je, znači nekoliko godina ukupno i sada ima 32, a ne 59 kako piše u papirima. Koliko je samo uštedila na frizurama svo ovo vrime, nema brige s ispucalim vrhovima, izrastom, redovnim bojanjem kemijama, sijedima, pramenovima, feniranjem, keratinskim tretmanima, ravnanjem i ekstenzijama i to sve ako ima sreću naći dobru frizerku koju ne treba minjati. Ona minja samo žilete i pjenu.
Njihovi koncerti nisu za sjedenje, tako i ova ekipa koja je bila u gledalištu je stajala na nogama, dok je Skin skakala po bini u svakom trenu spremna da skoči i u publiku.
Pitam se jeli iko to pokušao, jer kako ćeš surfati po publici kada ona nakon podija ide samo uzbrdo?
Neću ovdi glumiti da sam zapisivao repertoar, znam samo kada su odsvirali onu jednu koju znam.
A ostalo je išlo u nizu: “Secretly”, “An artist is an artist”, “God loves only you” koju je Skin najavila izražavajući ogromno žaljenje i prezir prema novim kršćanima koji su suprotnost svemu što nas Bog i ljubav uče, da budemo dobri jedni prema drugima i ne činimo zlo. Današnji žele zatočiti ili ubiti svakoga ko se ne slaže s njima i to naziva Christian Supremacy.
Drago mi je i da Skunk Anansie, ali i tvrđava Šibenik bira izvođače koji su aktivistički i humano nastrojeni. Svi osim Morrisseya, ali taj se sam otkazao.
Naravno da je Skin ušla u publiku, zagrlila curu koja je nosila transparent “Can I get a hug” i onda krenula prema stepenicama uzbrdo okružena ekranima mobitela.
Slijedili su “Weak”, “Love someone else”, “Little baby Swaastikkka”, “Yes its fucking political” i za falši kraj “Lost and found”.
Nije prošlo niti ura i 10 od početka, tako da nemoguće da je to bio kraj. Samo su otišli se popišat i skinuti mokru majicu sa sebe. I ja sam onda potrčao u toalet ohrabren činjenicom da sada kako nemam gaćice ne moram tražiti svog Veseljka u uskim mudantama, ali zaboravljajući da ako ga dobro ne otresem ću si samo kapati po nozi, što bi inače spriječio s gaćicama.
Šta je tu, ionako sam okupan znojem. Bio bih okupan i pivom, i ja i gledalište, da je piva jeftinija.
Skunk Anansie sviraju po mom sudu neki poetski metal, bez puno klasičnog gitarskog rifa i sola, više s dominacijom basa, bubnja, elektronike i njenog moćnog glasa. Došlo mi žao što nisam njihov fan, ali da jesam, onda bih i ja bio drugačiji.
Odsvirali su još “Tear the place up”, spomenutu “Hedonism” potpuno atipičnu za njih i s razlogom hitom na MTV-u u svoje vrime, jer je to valjda njihova jedina ljubavna pisma, ali bez koje jednostavno ne bi bili toliko poznati. Moraš tako napravit nešto da se prodaš i onda kada dobiješ slavu opališ po svome, što jako cijenim. Neki se nikad nisu uspili maknuti od prvog dojma koji onda bude i posljednji, kao Ac/Dc kojeg su krenuli svirati (Highway to hell) kao uvod u konačni kraj s “Intellectualize My Blackness”. Ako sam šta falio, molim vas ispravite me.
Ja sam tu samo da prenesem dojam, a njega dijelim sa Skin koja je rekla da joj je ovo najdraži koncert na turneji. I meni je to njen najdraži koncert na ovoj turneji.
Ja sam vozio doma do Splita slušajući Rage against the machine i zamišljao kako bi to bilo da Skin zamjeni Zacka u Rageima. Tom Morello bi se oduševio, a Zack ionako bi radije nogu slomio nego započeo turneju za koji sam ja imao kartu te 2022.
Hvala tvrđava Sv.Mihovil, hvala Skunk Anansie.
Večeras drugi dio, repriza ili repete.
Idemo dalje.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U
foto album:
* sve fotografije: Antonio Burčul/MLP-U
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
