Pozornica tvrđave Sv. Mihovila jedna je od onih na koju najviše volim doći gledati koncerte. Prekrasan pogled dok ulaziš s južne strane, u sumrak, a mjesec svojom polovicom nagovještava lijepu glazbenu večer, prelijepo uređena unutrašnjost, a broj ljudi koji stane taman je dovoljan da zadrži intimnost, a dovoljno velik da se bend osjeća moćno.
Dvije večeri prije Thievery Corporation Sv. Mihovil udomio je Skunk Anansie, još jednu koncertnu atrakciju, o čemu ste već čitali na ovim stranicama.
A onda su u srijedu i četvrtak uslijedila još dva rasprodana koncerta starih znanaca šibenske i hrvatske publike, Thievery Corporation (zadnji su put nastupili u Zagrebu prije točno dvije godine, a u Šibeniku nekoliko puta, na Terraneu, a onda i na otvaranju Sv. Mihovila 2014., na Terraneo Summer Breaku – Rob Garza bio je involviran i u organizaciju Terranea zadnje godine).
Sada su opet posjetili Šibenik u sklopu turneje kojom obilježavaju trideset godina djelovanja.
Te daleke 1996. započeli su u Washingtonu kao duo inspiriran trip hopom, dubom, bossa novom i elektronskom chill out glazbom, miješajući i utjecaje orijentalne, indijske i bliskoistočne glazbe, kao i reggaea i hip hopa. Premda nisu bili predvodnici, Rob Garza i Eric Hilton ubrzo su postali nezaobilazan dio downtempo plesne scene, a posebno su im oružje bili nastupi uživo.
Albumi ‘The Mirror Conspiracy’ (s najvećim im hitom ‘Lebanese Blonde’) i ‘The Richest Man in Babylon’, oba s početka milenija na kojima su gostovali mnogi poznati pjevači, utemeljili su njihov eklektični glazbeni stil koji je mješavina svega navedenog, vrlo vješto ukomponiranog u savršeno logičnu i funkcionalnu cjelinu. Indijski sitar davao je posebnu boju i prepoznatljivost pjesmama koje su u to doba ipak više bile laganija chill out i lounge elektronika, povremeno sa socijalnim, antiratnim i političkim temama što je na kasnijim albumima postala dominantna tema i lirska preokupacija.
Premda su na sljedećim albumima mijenjali pomalo glazbene pravce, ubacujući više hip hopa, bossa nove i drugih glazbenih pravaca, ta dva, tri albuma s početka milenija (treći je ‘Cosmic Game’ iz 2005.) ostali su osnova njihove popularnosti i do danas.
Niz lošijih i osrednjih albuma koji je započeo naglašeno politiziranim Radio Retaliation ipak nije pokvario njihovu koncertnu reputaciju jer Thievery Corporation nikad nisu bili nekakvi predvodnici niti su bili inovatori, no bili su izuzetno zanimljivi, važni i popularni pripadnici scene koja je bujala tih godina.
Premda više ne toliko diskografski aktivni (zadnji album bio im je ‘Symphonik’, s uživo verzijama pjesama snimljenih sa simfonijskim orkestrom iz 2020.), Rob Garza, polovica dueta (Eric Hilton već više od desetljeća ne nastupa uživo), okupio je respektabilnu ekipu glazbenika koji na pozornici daju sve od sebe i usput se zabavljaju svirajući stvari iz duge karijere sastava.
Predgrupa na Sv. Mihovilu bio im je argentinski elektronsko plesni duet, Peces Raros, koji su 45 minuta zabavljali nadolazeću publiku svojom mješavinom elektronskih ritmova, synthom odsviranih melodija i povremenih gitarskih solaža. Nekako se nisu baš uklapali u prostor tvrđave premda bi mi ih bilo drago čuti u nekom manjem klupskom prostoru, jer bilo je tu vrlo zanimljivih pjesama i ne sumnjam da bi rasplesali klupsku publiku, npr u Azimutu, svojom moderniziranom verzijom elektropopa osamdesetih.
Točno u devet nasnimljeni ženski glas (vjerojatno AI generiran) najavio je s razglasa zvijezde večeri ispričavši ukratko povijest sastava i najavivši koncert.
Danas bend čine, uz Robu Garzu koji je, kao i onda na Terraneu, na povišenoj poziciji za laptopom i synthom, bubnjari Jeff Franco i Frank Orrall (iz Poi Dog Pondering), basist Dan Africano, gitarist i sitarist Rob Myers i troje pjevača.
Započeli su lagano, u stilu već spomenutih prvih albuma, instrumentalnom Glass Bead Game, uz uvodnu najavu, a onda odmah nastavili s reggaeom Assault on Babylon s Ras Pumom, sad poznatim kao Puma Ptah na vokalu. Uslijedila je Encounter in Bahia, puno žešća stvar s Mr. Lifom koji je to odrepao besprijekorno, a nakon toga smo dobili i treću vokalisticu, Lauru Vall koja je bila zadužena za laganije chill i lounge pjesme.
Odmah ispočetka bilo je jasno da pred sobom imamo tri benda u jednom, ovisno koji je od vokalista bio na stageu, a ponekad su bili sve troje. Osobno mi je to malo smetalo, posebno Mr. Lifovo stalno pozivanje na skupno pjevanje i povikivanje Croatiiaaaa, let’s ovo, ono, premda je vjerojatno većini ekipe to bilo simpatično. Nekako su mi najuvjerljiviji trenuci koncerta bili kad je na vokalu bila Laura (jer najbolje pamtim te rane albume na kojima su dominirali ženski vokali) i Ptah Puma koji je rasturao svojim jamajčanskim naglaskom, a Mr Lif je svoj vrhunac imao u ‘Unified Tribes’ i ‘Culture of Fear’ na kojima je cijela tvrđava pjevala s njim.
Meni je osobno vrhunac regularnog dijela koncerta, uz ‘Lebanese Blonde’, bila ‘The Heart is a Lonely Hunter’ koju u originalu izvodi David Byrne, a na koncertu ju je vrhunski odradio udaraljkaš Frank Orrall usput vitlajući svjetiljkom na konopu.
Zatim su glazbenici sjeli na prednji dio pozornice i odsvirali nekoliko pjesama na akustičnim gitarama i udaraljkama, počevši s ‘Beautiful Drug’, da bi onda Garza uzeo gitaru u ruke i s bendom odsvirao za kraj regularnog dijela ‘Fight to Survive’ i ‘Warning Shots’, nakon predivne ‘Lebanese Blonde’, a Myers je sjedio prekriženih nogu za sitarom ispod Garzinog pulta.
Na prvi bis su se vrlo brzo vratili odsviravši laganiju ‘Until the Morning’ s Laurom, instrumental ‘Forgotten People’ i izvrsnu ‘Richest Man in Babylon’, a na drugi psihodelično istočnjačku Facing East. Dva sata izvrsne svirke i žive interakcije s publikom izmamili su osmijehe na lica svih nazočnih, uključujući i moje.
Prijatelji koji su bili na drugom koncertu kažu da je bilo još jače i luđe i da su odsvirali i tri bisa i dulju setlistu.
Sve u svemu, Thievery Corporation i danas su vrhunska koncertna atrakcija, a ono što je važno jest da se vidi i da cijeli bend, osim što su vrhunski profesionalci i glazbenici, iskonski uživa u svirci te da im koncerti nisu tek puko odrađivanje ugovorenih obaveza nego životna potreba.
Do sljedećeg viđenja, u nadi da će i snimiti neki novi album.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
