Pristup muzici je isto kao i pristup samom životu!
Dakako, ovo se odnosi na sve oko nas, ali u ovom kontekstu, fokusirat ću se na muziku.
Kao što život ima svoj postanak, rođenje, odrastanje, adolescenciju, sazrijevanje i na kraju, čak i smrt, isto se može reći i za muziku, s jednom razlikom u ovom posljednjem, muzika živi u nama dok je nas i ostaje iza nas jednom kad odemo.
Ne želim lamentirati o onim boljim, ljepšim vremenima, jer svaka generacija kad uhvati godine, ima ta bolja i ljepša vremena, već želim pristupiti ovome koliko-toliko objektivno.
Sam život ne zavisi od muzike, ukoliko niste egzistencijalno vezani uz nju, no ta muzika i te kako čini naš život i to dokazuje svaki dan, na veoma različite načine i u sasvim dijametralnim shvaćanjima.
U doba kad se rađala muzika koju zovemo „muzika šezdesetih i sedamdesetih“, život je bio puno jednostavniji i slobodniji.
Masama se uvijek manipuliralo, no bilo je to doba, kad je masa počela shvaćati tu manipulaciju i čvrsto joj se protiviti. To je protivljenje išlo toliko daleko, da je u mnogim „civiliziranim“ gradovima širom zapadne polutke potekla krv. No isto tako, to je doba donijelo i muziku u fokus svakog segmenta života. Ta muzika nije bila ravnomjerno „raspređena“, jer je dakako, bila podložna ukusu slušalaca.
I tu dolazimo do bogatstva koje se ne mjeri novcem ili zlatom. Jer bilo kada da ste počeli slušati muziku i ona postajala dio vašeg života, uvijek se našlo nešto što vas je zainteresiralo i odvuklo pažnju, ali što je daleko važnije, usmjerilo vas na nešto drugačije, i otvorilo horizonte. Ti su se horizonti otvarali svakim danom i polako, ali sigurno, koračali ste stazom, koju su prije vas mnogi utabali, ali koja nije stoga ništa manje bila izazovna.
Svi mi iz toga doba smo počeli s Slade, T-Rex, Status Quo, MoR, Sweet i još bezbroj sastava koji su manje više dolazili iz Glam miljea. Veličina ovih bendova nije bila u njihovoj muzici, već u prvim lekcijama koje smo od njih učili i kretali dalje. Sve što je ostajalo iza nas, je bilo gledano sa prezirom, kao niža vrst zabave. Jer kad netko sluša Cream, Jetro Tull ili Pink Floyd, taj je već bio „ faca“. Ne mogu zanijekati i tu komponentu, jer ipak govorim o generaciji koja još nije bila punoljetna.
Ta ista generacija je išla dalje, pa su uskoro i Cream bili lijepo sjećanje, Jetro je dao najbolje što je imao i nismo bili voljni slušati prežvakavanje starog. Išlo se na novo. Uvijek novo i izazovno. Došla je fuzija. Teška muzika, mješavina jazza i rocka, rocka i jazza, i dakako, svih mogućih uticaja. Ta je muzika pored svoje kompleksnosti donijela razumijevanje, razumijevanje nas koji smo evolucijom došli do spoznaje o veličini.
Neću nikada zaboraviti kad sam prvi put u životu čuo kopmpoziciju „Vuelta Abajbo“, i ostao skamenjen. Bio je to Lifetime, band bubnjara Tony Wiliamsa, u kojem su trenutno bili Larry Young, Jack Bruce i McLaughlin. Ta me je kompozicija okrenula i od mene stvorila velikog fana fuzije. Pojavom Mahavishnu Orchestra, moja je sudbina bila zapečaćena.
Neminovno se došlo i do slušanja klasike, jer su nas progresivni sastavi jednostavno gurali, ali i pripremali da je prihvatimo, ako ne kao formu, onda bar kao inspiraciju.
I sada kreće pitanje. Da sam nekako došao do kompozicije „Vuelta Abajo“ ili Mozartovog „Requiema“, u nekom preskoku u slušanju, recimo od faze Sweet i T-Rex-a , što bi se dogodilo?
Ništa, djela bih zaboravio i prije nego bi do kraja odsvirala, jer ih jednostavno ne bih razumio. I tu leži smisao i svrha postojanja ovog osvrta.
Današnji prosječni konzument muzike je instant konzument koji je konzumira u hodu, površno i bez ikakve namjere poniranja u dubinu, ako je uopće ima.
Nažalost, uživanje u muzici se ne uči, i ne stiče se preko noći. Ono se gradi godinama, kako se brusi ukus samog konzumenta. I tu je ponovo kvaka 22. I pored najbolje volje, danas taj prosječni konzument nema uopće opciju napredovanja u slušanju, jer bendovi preko kojih bi eventualno došao do nekog višeg nivoa, jednostavno ne postoje na površini.
Muzička industrija je toliko ovladala masovnim ukusom, da pojedinac, skoro pa da nema šanse. Zato i imamo veoma malo vrhunskih sastava koji se bave kompleksnom muzikom, a i oni su većinom došli do statusa preko nekog kompromisa.
O sljedbeništvu skoro da se ne isplate trošiti riječi. A bez rijeke fanova nema velikih sastava, bez velikih, kao uzora, nema malih, bez malih nema početaka, bez početaka nema napredovanja, a bez napredovanja nema sljedbeništava – i krug se zatvorio. Onda imamo to što danas zovemo, …. nemam pojma kako, ali sigurno ne, muzikom!
Treba li ovome još išta dodati?
