Boris: na Valjku sam slike dolaze
Ja: I ja sam tu, ali neću pisati …
Pas reka, pas poreka !
Dunque, ipak, na kraju balade, ma o kojoj se svetkovini i povodu radilo, neke stvari treba zabilježiti, jer ipak iskaču iz klasičnog poimanja gaže, angažmana i čega sve ne…
Da se razumijemo, koncert koji je Parni Valjak priredio na Rivi u Splitu sigurno nije bio njihov najbolji koncert, vjerojatno nije bio ni najangažiraniji, ali ono što jest – bio je to iskorak iz uhodane šablone beskonačnih gaža za besplatne koncerte na trgovima, pjacama i inim otvorenim prostorima.
U pravilu se radi o ubiranju lake love i to je to. Sutradan se publika jedva sjeća ičega značajnijeg, a glazbenici u zaborav smještaju sve, dakako osim stanja na bankovnom računu.
Jedan od izuzetaka (bar onima kojima sam osobno prisustvovao) jest bio prošlogodišnji koncert Divljih Jagoda na Pjaci u Trogiru, kad je po nekom proviđenju bend odsvirao pamtljiv koncert u kojem je čak i notorno loša akustika prostora popustila pred kvalitetom, kako tehničkom za putom, tako i izvedbenom na pozornici.
To se ili pak slično dogodilo na splitskoj Rivi, kad je Parni Valjak izašao na pozornicu i odsvirao (standardno) dobar koncert, u kojem okorjeli profesionalci po već uigranom scenariju privode koncert svojim vrhuncima i neminovnim (efektnim) krajem.
Ono po čemu bi ovaj koncert mogao ostati u memoriji onih koji glazbu SLUŠAJU jest impresija o težini izričaja. Jest da je razglas bio moćan, do te mjere da je svojom snagom pokrio veliki dio rutine koja je dolazila s pozornice. Angažman pri tom nije doveden u pitanje, jer da se ponovim, riječ je o profesionalcima koji imaju visoko postavljenu ljestvicu kvalitete i koji u bilo koje doba dana i noći mogu isporučiti visokokvalitetan koncert.
Kako je na koncertu bilo novih, ali i starih numera, normalna je bila i reakcija publike, i time dolazimo do poante. Naime, kad se koncert sagleda u kontekstu trenutka i konceptu kojeg su isporučivali, sve je to normalno i već viđeno.
No, pri tom se na svjetlo dana izvukla jedna činjenica, koja doduše postoji od prvih dana života grupe, ali na ovom je kocnertu je bila i te kako očita. Naime, bend (odlično) funkcionira na nekoliko razina, i svaku odrađuje na zadovoljstvo svih koji prisustvuju rađanju tih cjelina i pretakanju u zvuk i atmosferu koja dolazi s pozornice.
Prva je ona esencijalna, rockerska.
Gledao sam Valjak u zadnje vrijeme nekoliko puta, ali rijetko sam uspio uhvatiti ovako veliku količinu rockerskih trenutaka na ovakav način isporučenu. Možda je ovo osobna impresija, a možda i ne, možda je to pitanje (moćnog) razglasa, ali, boj ne bije svjetlo oružje…….
Druga je razina, komunikacija s publikom, koja ne rijetko, govorim iz osobnog rakursa, prelazi granice rockerskog pristupa komunikaciji s publikom. U biti, rokerima je nespojiv poziv: „Ajmo rukice gore!“, jer svojom suštinom negira samu srž rockerskog pokreta kao pobune protiv establišmenta i svega što ga tišti. Predajući se samo zabavi s „rukicama gore“, zaboravlja se pravi smisao samog postojanja rocka.
Ovako napisano djeluje negativno, u suštini i jest, ali u stvarnosti polučuje pozitivne rezultate, jer na kraju balade ogromna većina koja je stajala pred pozornicom jest baš radi toga došla.
Sve u svemu, Parni Valjak je odradio lijepi koncert, obogaćen moćnim razglasom i impresivnom produkcijom. Na to se vezao veoma efektan svjetlosni segment, koji je doslovno slijedio scensku prezentaciju. Pri tom je vidljivo da bend nije štedio na video prezentaciji na panoima u pozadini, jer je tijekom cijelog koncerta na njima bio aktualni video, katkad s lirikom, katkad samo animirani – uglavnom, veliki plus ingenioznosti u kreaciji audio-vizualnog doživljaja.
Dalek je put od onog da ih “prevedu žedne preko vode”, do nastupa na Rivi, ali uz talent, upornost se ipak isplatila.
Parni Valjak jest naš najveći (narodni?) bend i u ovom trenutku sjedi na poziciji na kojoj ga nema tko ugroziti.
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/MLP-U
