Rock u film nije ušao tiho. Došao je s gitarom, s ritmom koji ne traži dopuštenje i s energijom koja se ne uklapa lako u pravila filmske naracije. Rock u filmu donosi drugačiji puls – izravniji, glasniji i bliži svijetu iz kojeg dolazi.
U početku je bio vezan uz lice izvođača – uz karizmu i pokret, uz scenu koja više nalikuje pozornici nego filmskom kadru. No, vrlo brzo rock izlazi iz tog okvira i počinje živjeti vlastiti filmski život. Pjesme više nisu samo izvedbe unutar priče; one postaju njezin pokretač, njezin komentar, ponekad i njezina srž.
S vremenom se mijenja i njegova uloga. Od razigrane pop-ekspresije šezdesetih, preko buntovne energije kontrakulture, do univerzalnog zvučnog jezika koji može označiti slobodu, sukob ili nostalgiju – rock postaje jedan od najprepoznatljivijih mostova između filma i popularne glazbe.
Jer kad film treba energiju koja se ne može ispričati riječima – često je pronađe u nekoliko akorda električne gitare.
“Jailhouse Rock” ima jedan od najupečatljivijih uvoda u povijesti rocka: dva gitarska akorda s udarcima doboša. Uvod traje samo šest sekundi, ali uzorak se ponavlja kroz stihove, uspostavljajući čvrst glazbeni uvod. Film, koji se smatra jednim od njegovih najboljih, poznat je po sceni u kojoj Elvis izvodi ovu pjesmu u raskošnom plesnom broju koji se odvija u zatvoru.
Jailhouse Rock (1957) / Elvis Presley – “Jailhouse Rock”
Tri filma The Beatlesa ne funkcioniraju kao klasična filmska ostvarenja, nego kao produžetak glazbenog identiteta grupe. U njima priča postoji tek kao okvir – često razigran, fragmentiran ili posve nadrealan – dok je prava osovina filma sama glazba. Pjesme ne ilustriraju radnju; radnja se prilagođava njima. Svaki od tih filmova na svoj način briše granicu između koncerta, filma i pop-kulture šezdesetih, pretvarajući ekran u prostor slobodne igre slike i zvuka. Upravo u toj ležernoj, gotovo anarhičnoj strukturi leži njihova važnost: ne kao filmski klasici u tradicionalnom smislu, nego kao rani dokaz da rock može biti više od soundtracka – može biti sam film.
Help! (1965) / The Beatles – “Ticket To Ride / Help!”
Magical Mystery Tour (1967) / The Beatles – “Magical Mystery Tour”
Yellow Submarine (1968) / The Beatles – “Yellow Submarine”
Holivudski soundtrackovi doživjeli su veliku promjenu početkom i sredinom ’70-ih, a mnogi su redatelji favorizirali originalne pop ploče postojećih izvođača. Jedan od najznačajnijih bio je imenovanje kralja folk glazbe Bob Dylana da napiše i izvede pjesmu “Knockin’ On Heaven’s Door” za tipično nihilistički vestern Sam Peckinpaha “Pat Garrett And Billy The Kid”. To je ona pjesma za koju ste toliko sigurni da je dio vašeg kulturnog i emocionalnog sklopa, da je teško povjerovati da je nekada pripadala samo vesternu iz 1973. godine.
Pat Garrett And Billy The Kid (1973) / Bob Dylan – “Knockin’ On Heaven’s Door”
Ispostavilo se da je briljantna rock opera sastava The Who savršeno usklađena sa sklonošću redatelja Ken Russella prema filmskom pretjeravanju. To je grozničavi san glazbene bombastike, prilagođen tematskoj ambiciji Pete Townshendove epske rock drame, koja se vrti oko naslovnog “gluhog, nijemog i slijepog klinca”.
Tommy (1975) / The Who – “I’m Free”
Soundtrack za film “Quadrophenia” iz 1979. u biti je zaborav u usporedbi s klasičnom rock operom “Quadrophenia” sastava The Who, izvorno objavljenom 1973. Radnja albuma “Quadrophenia”, smještena sredinom šezdesetih, objavljena je usred britanskog mod revivala krajem ’70-ih.
Quadrophenia (1979) / The Who – “The Real Me”
Klasična snimka klasičnog pseudodogađaja, “The Last Waltz” predstavlja dokument rock povijesti u nastajanju, možda pomalo sebična elegija tom trenutku i njegovom prolasku. Kao album i kao film pokušava učiniti za rock šezdesetih općenito, a za The Band posebno, ono što je sastav učinio za američki etos: utvrditi mjesto za prošlost pokazujući njezinu važnost za sadašnjost.
The Last Waltz (1978) / The Band – “The Night They Drove Old Dixie Down”
Redatelj Alan Parker i animator Gerald Scarfe nisu samo ekranizirali album – oni su ga razotkrili.
“The Wall” je neurotičan, psihotičan, vizualan.
Pink Floyd-ova glazba dobiva slike koje zaslužuje: brutalne, bez kompromisa.
Ovo nije film s glazbom.
Ovo je glazba koja je postala film.
The Wall (1982) / Pink Floyd – “Comfortably Numb”
U gotovo ludoj viziji Paul Schrader-a o embrionalnom dobru i zlu, kao mješavini ljudske želje i životinjskih strasti, s jedinstvenom dozom mističnosti, erotike i napetosti, ovaj remake je istovremeno zanosan i zastrašujuć na neobičan način, nudeći neke lijepe slike i solidan soundtrack. Thin White Duke i njegov koautor Giorgio Moroder hvataju zlokobno raspoloženje jezivog filma, istovremeno unoseći i vlastitu osjetljivost u materijal.
Cat People (1982) / David Bowie – “Putting Out Fire”
Malo je pjesama sinonim za filmski trenutak kao ova. Izgrađena za motivaciju i upornost, “Eye Of The Tiger” postala je ultimativna himna za trening i simbol ustrajnosti. Njezin snažan ritam i odlučni tekst savršeno odgovaraju Rockyjevom duhu autsajdera.
Rocky III (1982) / Survivor – “The Eye Of The Tiger”
Klasični uvod horor filma Tony Scotta zauvijek je povezao goth rock, zadimljene njujorške klubove i vampire. Plešući iza rešetke, Peter Murphy pjeva uz zloslutni singl svog sastava dok krvopije David Bowie i Catherine Deneuve pretražuju tijela u potrazi za noćnim plijenom.
The Hunger (1983) / Bauhaus – “Bela Lugosi Is Dead”
Film koji odjekuje kod mnogih ljudi koji su ga gledali u ’80-ima, a kombinacija fantastičnog mačevanja, snažnog soundtracka Queen-a i briljantne glumačke postave, i dalje će im biti jednako zabavna kao što je bila tada.
Highlander (1986) / Queen – “Who Wants To Live Forever”
Glazba i filmovi često su išli zajedno. Dok kino voli dobar mjuzikl, glazbenici su često pokušavali prijeći na veliko platno, a same filmske priče pokušavale su uhvatiti život glazbenika kroz djela fikcije ili biografske filmove oskarovske razine. Film “The Doors” opstaje kao zanimljiv portret čovjeka žrtve vlastitih osobnih demona, kao i demona desetljeća. Jim Morrison je, unatoč svojim porocima, bio pravi vizionar – i šaman i rock zvijezda.
The Doors (1991) / The Doors – “Riders On The Storm”
Quentin Tarantino ne komponira filmove – on ih sastavlja iz ploča.
“Ako to učinite kako treba, ako upotrijebite pravu pjesmu, u pravoj sceni; doista, kada uzmete pjesme i stavite ih u pravi slijed u filmu, to je otprilike najkinematografskija stvar koju možete učiniti“, objašnjava.
U “Pulp Fiction”, Dick Dale ne prati radnju. On diktira ritam.
To je Tarantinova genijalna intuicija: glazba može biti montaža.
Pulp Fiction (1994) / Dick Dale – “Miserlou”
“White Rabbit” signalizira transformaciju u filmu “The Game”.
“When logic and proportion
Have fallen sloppy dead…”
The Game (1997) / Jefferson Airplane – “White Rabbit”
Od Elvisa do Tarantina – rock u filmu prošao je put od performansa do filozofije.
Više nije samo glazba unutar priče. On je priča.
Energija koja ne traži dopuštenje. Ritam koji ne sluša pravila.
I zato, kad film treba istinu bez filtera – zove rock.
No, rock u filmu ne ostaje u jednom obliku – njegova prisutnost mijenja se zajedno s vremenom, s generacijom, otvarajući prostor za nove interpretacije koje slijede.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
