Nakon svih tih različitih pristupa, postaje jasno da filmska glazba ne djeluje na jedan način – nego kroz čitav niz funkcija koje oblikuju naše iskustvo filma.
Glazba u filmu ne služi tome da “uljepša” prizor. Ona mu daje unutarnju dimenziju. Slika pokazuje što se događa; glazba govori kako to doživjeti. Često i ono što se ne vidi – misao, slutnju, sjećanje, traumu, sudbinu.
Najvažnije: dobra filmska glazba ne nameće emociju, nego je otključava. Ona ne govori gledatelju što da osjeti, nego mu daje ključ da sam uđe dublje u prizor.
U najboljim filmovima ona ima jasnu dramaturšku funkciju – ponekad vodi emocije gledatelja, ponekad gradi likove, a ponekad čak određuje ritam same scene. U povijesti filma razvilo se nekoliko osnovnih načina na koje glazba djeluje unutar filmske priče.
Atmosfera filma može biti uvelike određena svijetom i vremenom u kojem se radnja odvija. Vizualni elementi poput tehnika scenografije, kostimografije i koreografije doprinose stvaranju tog svijeta. Glazba filma često može biti nedostajuća komponenta u stvaranju uvjerljive atmosfere koja privlači publiku.
Kako bi se stvorila atmosfera filma, redatelj i skladatelj prvo se moraju pozabaviti geografijom filma.
Najosnovnija funkcija filmske glazbe jest stvaranje emocionalne atmosfere scene. Ona gledatelju sugerira kako treba doživjeti prizor: kao romantičan, melankoličan, prijeteći ili veličanstven.
Dobar primjer je početak filma “Lawrence Of Arabia”, gdje glazba Maurice Jarrea pretvara pustinjski pejzaž u gotovo mitski prostor. Također scena iz filma “The Mission” gdje Ennio Morricone dočarava pejzaž Amazonije.
Lawrence Of Arabia (1962) / Maurice Jarre – “The Beauty Of Lawrence Of Arabia”
The Mission (1986) / Ennio Morricone – “The Falls”
Neki od najboljih skladatelja u kinematografiji koriste glazbu za više od pukog usklađivanja emocionalnog raspoloženja i tona filma. Ponekad sama glazba može biti poticaj za reakciju publike, slično zvučnom efektu ili dizajnu zvuka. Segmenti filmske glazbe mogu imati za cilj izazvati psihološku reakciju publike koja je najdominantnija u žanru trilera i horor filmova. Glazba često djeluje kao upozorenje gledatelju. Ona može stvoriti osjećaj prijetnje i prije nego što se opasnost pojavi na ekranu.
Bernard Herrmann je radio s Hitchcockom na brojnim filmovima i premda je možda napisao bogatiju glazbu za “Vertigo”, ništa drugo ne ostaje tako ikonično kao “Psycho”. Koristi minimalističke, ali ekstremno efektne motive; glazba postaje unutarnji glas lika, oblikuje napetost i psihološki dojam.
Psycho (1960) / Bernard Herrmann – “The Iconic Shower Scene”
Jedan od najpoznatijih primjera je i film “Jaws”, gdje je minimalistički motiv John Williamsa postao univerzalni zvučni znak dolaska predatora.
Jaws (1975) / John Williams – “Main Theme”
U mnogim filmovima određeni lik ili ideja dobivaju vlastiti glazbeni motiv koji se ponavlja kroz film. Takav motiv potječe iz operne tradicije i naziva se leitmotiv.
John Williams majstorski koristi leitmotive u određenim trenucima filma gotovo kao pavlovljev emocionalni odgovor na određenu melodiju. U filmu “Star Wars: The Empire Strikes Back” skladatelj koristi glazbenu koračnicu kao čisti leitmotiv u smislu identiteta lika.
Star Wars: The Empire Strikes Back (1980) / John Williams – The Imperial March (Darth Vader Theme)
U filmu “Rocky” Bill Conti koristi univerzalno prepoznatljiv temu kao leitmotiv za potpuno drugačiji kontekst (sportski film).
Rocky (1976) / Bill Conti – “Gonna Fly Now”
Ponekad glazba otkriva ono što lik ne govori naglas – njegove strahove, sumnje ili unutarnju prazninu (psihologija lika).
U filmu “Taxi Driver” saksofonska tema Bernard Herrmanna zapravo prikazuje unutarnji svijet lika kojeg tumači Robert De Niro.
Taxi Driver (1976) / Bernard Herrmann – “New York City At Night”
U nekim scenama glazba ne prati radnju nego diktira tempo montaže. Kadrovi, pokreti kamere i trajanje scena često su usklađeni s ritmom glazbe (ritam montaže).
Završni troboj u filmu “The Good, The Bad And The Ugly” gotovo je savršen primjer takvog filmskog ritma.
The Good, The Bad & The Ugly (1966) / Ennio Morricone – “The Trio”
Glazba može prizvati osjećaj prošlosti, izgubljenog vremena ili osobne uspomene (nostalgija i sjećanje).
Jer glazba postaje emocionalno sidro filma. Slika blijedi. Dijalog se zaboravlja. Ali zvuk – zvuk ostaje.
I to nije slučajno. Glazba u filmu radi nešto što slika ne može: ona ugrađuje emociju ispod razine svijesti. Ne morate je analizirati da bi djelovala. Djeluje dok ne gledate.
Završna scena filma “Cinema Paradiso” uz glazbu Ennio Morriconea gotovo je čisti primjer filmske nostalgije. Također i scena iz filma “Once Upon A Time In America”.
Cinema Paradiso (1988) / Ennio Morricone – “End Credits”
Once Upon A Time In America (1984) / Ennio Morricone – “Deborah’s Theme”
Glazba može povezati različite dijelove filma u jednu emocionalnu cjelinu. Kada se ista tema vraća u različitim trenucima filma, gledatelj nesvjesno povezuje te događaje (povezivanje scena i vremena).
Tema iz filma “The Godfather” koju je napisao Nino Rota djeluje upravo na taj način – kao glazbeni simbol obitelji i sudbine.
The Godfather (1972) / Nino Rota – “Apollonia Theme / Brucia La Terra”
Glazba može povećati razmjere filmske priče i dati joj monumentalni karakter (stvaranje epske dimenzije).
Takvu funkciju ima orkestralna partitura John Williams u filmu “Star Wars”, koja svemirsku avanturu pretvara u modernu mitologiju.
Star Wars: Return Of The Jedi (1983) / John Williams – “The Emperor Arrives”
Postoje trenuci kada redatelji koriste glazbu kako bi stvorili suprotnost između slike i zvuka (ironijski kontrast). Mirna ili uzvišena glazba može pratiti nasilne prizore i tako stvoriti snažan ironični efekt.
Poznat primjer je scena napada helikoptera u filmu “Apocalypse Now” uz Wagnerovu skladbu “Ride Of The Valkyries”.
Apocalypse Now (1979) / Richard Wagner – “Ride Of The Valkyries”
Katkad, pak, glazba nadilazi samu priču i daje sceni gotovo duhovnu ili metafizičku dimenziju (transcendencija).
U filmu “The Mission” tema “Gabriel’s Oboe” pretvara jednostavan prizor susreta kultura u trenutak gotovo religijskog iskustva.
The Mission (1986) / Ennio Morricone – “Gabriel’s Oboe”
A ponekad, u rijetkim trenucima, glazba učini i korak dalje. U tim trenucima film prestaje biti niz događaja i postaje prostor unutarnjeg iskustva – mjesto gdje se emocija ne pojačava, nego razrješava. Takvi završeci ne ostaju u pamćenju zbog onoga što smo vidjeli, nego zbog onoga što smo osjetili.
The X Files: Closure (2000) / Moby – “My Weakness”
Film je prije svega umjetnost slike, ali teško je zamisliti njegovo potpuno iskustvo bez glazbe. Ona često ulazi neprimjetno, tek kao nekoliko tonova na rubu prizora, ali upravo ti tonovi mogu promijeniti način na koji gledamo scenu, razumijemo likove ili pamtimo čitav film.
Kroz ove prizore moglo se vidjeti koliko su različiti načini na koje glazba može djelovati u filmu. Ponekad vodi priču, ponekad produbljuje emociju, ponekad samo stvara atmosferu u kojoj slika dobiva novu dimenziju. Katkad je riječ o originalnoj filmskoj partituri, katkad o već postojećoj glazbi koja u novom kontekstu dobiva drugačiji život.
U najboljem slučaju događa se nešto gotovo neprimjetno: glazba i slika počnu disati zajedno. Tada više nije važno razmišljamo li o filmu ili o glazbi, jer se oba elementa stapaju u jedinstveno iskustvo koje pamtimo dugo nakon što se svjetla u dvorani ugase.
I kako se slike polako gase, ostaje samo ono što ne nestaje tako lako – trag koji glazba ostavlja u nama. Možda je upravo u tim trenucima najlakše razumjeti zašto filmska glazba ima tako posebno mjesto u svijetu zvuka. Ona ne postoji samo za sebe, nego živi u susretu s pokretnim slikama – a u tom susretu često nastaju prizori koji ostaju s nama mnogo dulje nego što traje sam film.
I možda je upravo zato filmska glazba najbliža onome što ne možemo izgovoriti.
“Where words fail, music speaks.” – Hans Christian Andersen
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
