Uvod
Suradnik ovog portala, Orlando, mi je poslao jedan interesantan tekst.
Pomalo me zbunilo na početku, jer se ne radi o recenziji ili preporuci koncerta ili izdanja, ne radi se ni o prezentaciji lika i djela nekog od velikana rocka, a ni o kontemplaciji nad njime. Tekst nije ni lamentiranje, a ni obrada teme vezane za muziku i njeno postojanje.
Tekst, ili bolje rečeno priča, jest crtica iz stvarnog života, svojevrstan završetak drame iz Orlandovog dijela života, kad je na vrijeme shvatio da rock kao način života ima i svoju tamnu stranu. Umjesto da ga je odveo u visine i okupao slavom, rock ga je gurao prema dolje, širom otvarajući vrata pakla, prema kojem se kretao punom brzinom.
Ova intimna ispovijest možda nije muzika sama po sebi, ali u sebi nosi muzike daleko više od većine beživotnih recenzija koncerata, koji se svode na jednu rečenicu u kojoj se taksativno nabraja par izvedenih tema i dakako, tko je bio na koncertu i što je obukao.
Orlandova želja je da priča bude objavljena i na neki način upozori sve one koji su krenuli ili kreču u avanturu zvanu „seks, drugs & rock’n roll”, da život često nije baš idilična slika iz autobiografija rock zvijezda.
Feta
Purgatorij !
Ležali smo tako na krevetu, spokojno, Grace i ja, dok nije naišla sestra, vičući: „Grace, idi u svoju sobu, brzo!“, nadodavši, kako je ovo, ipak bolnica i da zna da nismo ’’radili’’ ništa (što je i „normalno“, s obzirom na količinu medikamenata koje su nam svakodnevno davali).
Bio je to još jedan dugačak i dosadan dan u Royal Free Hospital na Hampstedu, jednom od najljepših dijelova Londona i jednoj od najljepših bolnica koje sam vidio, na žalost.
Pacijenti su tumarali lijeno hodnikom do dnevne sobe i nazad u svoju sobu, čekajući da prođe još jedan dan.
Sjećam se, kad su me primili, na TV-u je bila neka emisija o Johnu i Yoko. Grace koju sam tada vidio prvi put, lebdjela je po sobi izgubljenog pogleda. Moj brat i rođak su sjedili preko puta mene, smješkali se na silu. Što su pametno mogli i reći?
Te prve noći nisam ni oka sklopio, napolju je uporno iz sve snage lajao neki pas, koji mi je u neku ruku i pomagao, blokirajući kao elektro-šokom moje sumanute misli. Crnac, tehničar, ne sjećam mu se imena dao mi je i drugu tabletu za spavanje. Pravio mi društvo dok ne zaspim, uzalud.
Tih prvih dana bio sam ukočen od lijekova kao zombi, dok nakon nekoliko dana, na zaprepaštenje doktora nisam stigao u lijepu i nemilosrdnu realnost. Brat je dolazio svakog dana. Grace i ja smo sjedili, svirali, slušali muziku. Nikad neću zaboraviti njen iznenadni osmijeh kada su počeli prvi taktovi pjesme „Don’t Cry Sister“. Bila je kao anđeo. Uglavnom je šutjela, ili nepovezano pričala ili pjevala dok sam je ja pratio na gitari. Snimak naše verzije „Crystal Ship“ od The Dorsa nikad neću preboljeti, jer sam kasnije slučajno presnimio tu kasetu.
Jedne noći, kasno u dnevnoj sobi, da je tako nazovem, sjedila mi je u krilu, prislonio sam usne uz njene, ali bez odgovora. Samo je tupo gledala u mene, odnosno kroz mene. Jezivo!
U tu bolnicu sam došao zbog psihotično paranoidnih misli, koje su mi se počele javljati uz „pomoć“ narkotika i pretvorile se u pravo ludilo. Ali srećom, na vrijeme primijećenih i kasnije brzo zaliječenih.
„Hombres“, noćni klub u kojem sam radio neposredno pred dolazak u bolnicu, bio je bukvalno ludnica u realnom svijetu. Ličio je na rimske orgije samo što su ovdje svi bili obučeni, a glavne orgije su se dešavale u toaletu. Bilo je tu prelijepih djevojaka, ali kao što je to bilo jeftino mjesto, takve su i one bile. U to vrijeme, priznajem, nije mi puno smetalo. No, danas, o iskustvima na tom mjestu i njima sličnim, ne bih pričao.
Jedne noći, kada nije bilo puno mušterija za šankom na kojem sam radio, pošto su svi već bili poprilično pijani, gledao sam put prepunog plesnog podija, osjećajući se posve izgubljeno, rekoh sebi, koga ja to tražim??
Prije toga, pred dolazak na posao, sjedio sam u obližnjem pubu, pio pivo i vjerojatno isto tako izgubljeno djelovao. Nekoliko stolova dalje od mog, sjedila su dva Engleza povremeno gledajući u mene, dok jedan nije glavom ovom drugom pokazao put mene, na što je ovaj odgovorio: „Kako bi se ti osjećao bez porodice?“
Taj da ga nazovem događaj mi je nekoliko puta pao na pamet za vrijeme moga boravka na psihijatrijskom odjeljenju u RFH. Zaista sam bio izgubljen tamo u tuđini, a sada još okružen svim tim isto izgubljenim i nesretnim ljudima.
Trinaest dana sam proveo u bolnici, pet dana je trajalo moje psihotično stanje, što je bilo sasvim pozitivno i nevjerojatno za ljekare, da sam se tako brzo zaliječio. U toku tih pet dana sasvim izbezumljen i pun antipsihotika, zamolio sam sestru Tanju da mi kaže šta nije u redu sa mnom. Ona me izvjesno vrijeme samo gledala, kao da razmišlja da li da mi kaže ili ne?
To me je činilo još uznemirenijim, da bi konačno izgovorila blagim pogledom: „Ne moraš se osjećati kriv i čekati da budeš kažnjen!“ Što se sve u našoj podsvijesti dešava, dan danas se pitam?
Na najčešće pitanje pacijenata ’’kad ću izaći?“’ doktori su mi odgovarali „Vidjet ćemo!“. Jer nakon što sam došao sebi o ničemu drugom nisam mogao ni razmišljati. Zaredali su se psiho testovi, razgovori s doktorima. Odgovor nakon tog je stigao, „uskoro!“, što me je ugodno ohrabrilo.
S ostalim pacijentima nisam htio puno komunicirati, jer sam jednostavno bio u stanju šoka. David, bivši diler, po cijeli dan je jurio hodnikom gore-dolje, kao da je na speedu, čitajući naglas neku knjigu. Drugi su sjedili u kuhinji ili u dnevnoj sobi, uglavnom pušeći tuđe cigarete, umornih i tupih pogleda.
Najviše vremena sam provodio u sobi, slušajući muziku i dosadnog psa koji je i dalje neumorno lajao.
Došao je i taj dan, izlazak iz bolnice. Istuširao sam se, spremio i izašao ovoga puta ispraćen Tanjinim blagim i vedrim pogledom. Dala mi je otpusnu listu i brižno mi samo rekla: „Uzimaj svoju terapiju!“
Stajao sam na autobusnoj stanici pun optimizma, beskrajno radujući se tome jutru. Topli sunčevi zraci milovali su me kao da pjevaju: „Here comes the sun, and I say it’s alright“, pjesmu koja je snimljena baš nedaleko odatle.
Grace sam vidio još dva puta, nakon obaveznih kontrola. Prvog puta sam je posjetio u njenoj sobi. Bila je bolje, svjesna, ali je vrlo malo pričala. Kada sam krenuo, poljubivši je u obraz, upitala me, kuda ću? Rekao sam joj da idem kući, na šta me ona toplim pogledom upitala: „Mogu li s tobom?“
Drugog puta, samo što sam ušao na odjeljenje čuo sam je kako histeričnim glasom viče hodnikom. Kad se približila, ugledavši me zastala je i gledala me kao davno izgubljenog prijatelja, da bi ubrzo nastavila vikati na sestre:
„You’re fucking napkins!“
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
