Postoje u kolektivnoj svijesti dani kad se svatko tko ih je registrirao kao „jedni od“, za cijeli život sjeća gdje se u tom trenutku nalazio.
Tako je bilo tog Lipnja, devetnaestog dana u njemu, godine gospodnje 2008., kad je objavljeno da je Feral Tribune zauvijek sklopio umorne kritičke oči.
Bio je trn u oku autokratskom režimu koji je na temeljima rata izgradio hijerarhiju pljačke, skoro pa Ponzievu shemu pustošenja države, s tom razlikom da su sljedbenici Ponzijeve sheme, bar oni prvi dobivali svoj investirani dio, dok u Franje nije bilo potrebno investirati. Tako su odabrani preko noći dobivali sve ono što se desetljećima stvaralo, većina na temelju partijske iskaznice, a neki čak preko reketa. Ne od zarade u tenisu, već kao zaslužni teniski partneri velikom vođi.
I to je Feral secirao, kirurški, iznoseći na svjetlo dana sve negativnosti društva pa i buktajućeg rata u kojem se previše toga događalo što s ratom nije imao baš neke veze, ali se dobro pokrivalo s njime.
Franjo ga nije uspio ugasiti, i pored nametanja poreza na šund, pored miniranja na svakom koraku. To je ipak uspjelo vladi Ivice Račana, koja se busala u demokratska prsa, a najveća akvizicija te demokracije je silom ugušena pred njegovim očima. Možda ne uz njegov blagoslov, ali nije lopov samo onaj koji krade …
Feral Tribune će ostati kao jedna od rijetkih svijetlih okosnica demokracije na ovim prostorima, demokracije koja i pored riječi „demos“ u sebi, nikad nije bila u službi naroda, osim dakako, deklarativno.
Odlazak ove institucije se poklapa s poplavom tabloidnih sadržaja koji polako, ali sigurno zauzimaju cijeli medijski prostor, otvarajući time ogroman prostor manipulativnoj politici vladajuće partije da u punom smislu kopira Orwella.
„1984“ i „Životinjska Farma“ su postali „instruction manual“!
