25. Listopada – 1995. godine!
Preminuo je Mali Marinko, poznat i kao Miljenko Smoje!
Tiho, skoro nezapaženo, otišao je najveći kroničar našeg podneblja, čovjek koji je svojim radom sačuvao dalmatinski mentalitet u pisanoj riječi i esencu zdravog dalmatinskog humora kakav je nekada bio.
Humorom koji je prelazio u satiru, pa i sarkazam, Smoje je ocrtavao društvene događaje, nemilosrdno secirajući njegove aktere kao maligne izrasline društva. Dakako, pišući o tome i na taj način, bio je trn u oku svima, od komunističkih vlasti, koje su donekle tolerirale njegove političke eskapade, do novo ustoličene hrvatske vlasti na čelu s bivšim komunističkim generalom, koji nije zaboravljao.
Iako nikad nije pripadao Komunističkoj Partiji, (bio je SKOJ-evac!), optuživali su ga za komunizam i jugo-unitarizam. Dakako, te su optužbe imale svoju pozadinu, a ona se zvala, nemilosrdno pisanje o negativnostima koje je vidio oko sebe. Bivajući svjedokom propasti i rastakanja jednog društva, koje ga je, btw, osuđivalo radi „kapitalističkih uvjerenja”, Smoje dospjeva u svojevrsni izolacionizam.
Kao humanista, nije mogao prihvatiti nametnuta nova društvena pravila, koja s ljudskošću imaju malo toga, kao uvjereni antifašista, nije mogao gledati prihvaćeno povampireno ustaštvo, te radi svojih uvjerenja biva potisnut na samu marginu društva u kojoj je doveden do statusa nepostojanja, ….., i u tom i takvom okruženju, Smoje se intelektualno gasio.
25. Listopada 1995. bolest nije imala težak zadatak.
Trebao je to biti dan kad će zastave biti na pola koplja, trebao je to biti dan koji će bar u Splitu biti proglašen za dan žalosti, trebao je to biti ….
Ne, split se od njega oprostio “ka od zadnje štrace”!
Taj dan ni jedna dnevna informativna emisija nije donijela vijest o njegovoj smrti, samo je treći dnevnik oko 11 navečer donio crticu:
“Preminuo je Miljenko Smoje, hrvatski književnik, kroničar i satiričar”.
Jedna jedina rečenica posvećena čovjeku koji je stvorio “Naše Malo Misto”, “Velo Misto”, bezbroj satiričnih tekstova, reportaža, …
Jedna jedina rečenica čovjeku koji je za vijek vjekova i nove naraštaje sačuvao dalmatinski humor u kojem nema “krv ti’issove”, zdrav humor u kojem nema mržnje prema drugačijem i nadasve, humor koji je obilovao lokalnim poštapalicama i dakako dijalektom.
Splite srami se!
Nikad se nije povinuo nikome, ni Titu, ni Franji i to ga je koštalo „državotvornosti“ i današnje anonimnosti u medijima, koji su tu i tamo ipak prisiljeni registrirati njegovo postojanje. (ali ništa više od toga!)
Njegov je ispraćaj pak bio posebna priča, dakako, ona sramotna, jer drugačije u nas očito ne može. Ni najbolji prijatelj, čovjek kojeg je doslovno stvorio kao glumca, Boris Dvornik, nije mu došao na posljednji ispraćaj. Kasnije se pravdao nebuloznim izjavama, („kako je to bilo pre-emocionalno da bi došao“), ali činjenica jest da je u to vrijeme Boris bio saborski zastupnik HDZ-a i da je bilo oportuno ići na “pogreb” Smoji, pa makar mu bio najbolji „prijatelj“.
Miljenko Smoje je simbol jednog vremena, ikona je i referenca dalmatinske pisane “riči” i vrijeme će kad tad valorizirati njegovu ulogu, kako u očuvanju autohtone dalmatinske kulturne baštine i tako i njenom promicanju.
Do tada,
R.I.P. kumpanjo!
