Dan kada je na RTV Zagreb emitirana prva epizoda serije “Naše malo misto” zasigurno mora ući u povijest Dalmacije kao entiteta sa specifičnim, britkim, zafrkantskim humorom.
Dalmatinski humor je često bio grub, skoro pa sirov u finom prikrivanju i namjernom izvrtanju činjenice koja je svojom antitezom tek dobivala potvrdu. Smoje je bio taj majstor koji je na natječaj poslao kostur sinopsisa serije i bio prihvaćen.
Kad se bacio na posao i finalizirao prvi dio serije, teško da je mogao pretpostaviti da u biti radi posao života, djelo koje će ga zauvijek upisati zlatnim slovima u povijest književnosti, ali i kronike Dalmacije i njene okolice. I okolice, jer je s oštrim fokusom projicirao, ali i secirao “vlaje“, njihovu lukavost koja je proizašla iz neimaštine, ali i širokogrudnost kad nisu bili pritisnuti bijedom.
Smoje je stvorio “Naše malo misto” i u njemu kreirao nezaboravne likove, toliko dobro i tako profilirane, da se svaki mali grad na Jadranu mogao poistovjetiti s njima.
Svako to mjesto je imalo gradonačelnika, imalo je doktora, imalo je konobara, imalo je remetu, imalo je redovnika, imalo redikula, neradnika, filozofa, … , imalo je sve ono što je i “Naše malo misto” imalo.
Stoga nije bilo čudno da se već nakon prve emitirane epizode, za vrijeme emitiranja serije u Dalmaciji nije čula mušica na ulici, ili se samo ona čula, ako je bilo ljeto. Svaka je nova epizoda nosila svoj “križ” koji je mnogima zasmetao, svaka je nova epizoda pustošila ulice dalmatinskih gradova, kao da je u pitanju bila kuga, a ne zabava.
Svaka je epizoda bila svemir za sebe u kojem je Smoje preko svojih likova slikao nas, da, nas koji smo gledali i ispred malih ekrana proživljavali te živote iznikle iz pera i ovjekovječene na filmskoj traci.
Smoje je bio “anarhišt”, ali ne u onom militantnom obliku, bio je kao i sam Split u to vrijeme, uvijek protiv aktualne vlasti. Kad je bila Kraljevina Jugoslavija, bio je kontra nje i uz komuniste i anarhiste, kad su komunisti došli na vlast, bio je protiv njih, ismijavao partijske kadrove i lažne partizane i bio uz anarhiste. Kako anarhisti nikad nisu došli na vlast, tako je teško pretpostaviti kako bi se tu postavio.
Kad je došla nova vlast, krajem stoljeća, nije se znao ili nije se htio drugačije postaviti, nastavio je po svome i dakako upao u nemilost.
Neću ovdje o tome, opširnije o Smoji možete pročitati ovdje!
“Naše malo misto” je bila velika serija, snimljena u dva nastavka i jedan film. Oba su nastavka bila briljantna, u duhu vremena, od ismijavanja klerika, partijskih dužnosnika, novopečenih drugova u vilama, ali pri tom Smoje nikada, ali apsolutno nikada nije prešao onu granicu koja dijeli vrhunski humor, pa i satiru od vulgarnog i karikiranog prezentiranja stvarnosti.
A u tome i jest razlika dalmatinskog i vlajskog humora.
Pričajući priču kroz likove koje je oživio i utjelovio, prvo u scenariju, potom na ekranu i naposljetku u knjigama, Miljenko Smoje je vjerno prikazao razdoblje Splita i okolice između dva velika rata, za vrijeme rata, pa i nakon drugog rata.
Sve negativno mu je bilo trn u oku i time ništa sveto, kao što i ne treba biti umjetniku koji svojim izričajem slika stanje u društvu, koje u mnogim slučajevima pati od sindroma “glave u pijesku”, kad ni ispred nosa ne vidi problem ili, što je još gore, ako ga i vidi, onda ga ignorira.
Zato su jednom zdravom društvu potrebni ljudi kao što je bio Smoje, ali i cijela ekipa umjetnika koja je u to vrijeme stasala u Splitu (opširnije možete naći ovdje!)
Nažalost, društvo koje ne prepoznaje humor, a pogotovo koje ne razumije satiru, jest društvo osuđeno na jednoumlje i na gašenje kreativnog u društvenom, ali i sociološkom okruženju. Time dolazimo do neke sasvim druge teme, o kojoj nije ugodno niti pisati, …
“Naše malo misto” je samim sadržajem, oslikavanjem mentaliteta Dalmacije bilo “osuđeno” na relativnu lokalnu popularnost, ali kako su to bila neka druga vremena, nedugo nakon ove serije se pojavila još jedna, “Mejaši”, koja je stigla na isti natječaj i snimljena kao zagorski pandan “Našem malom mistu”.
Bio je to pun pogodak ekipe na RTV-u, ali i dakako, velik uspjeh svih koji su sudjelovali u kreaciji i nastanku ovih serija.
Danas i “Naše malo misto” i “Mejaši” stoje kao svjetionici prošlih, nekadašnjih nastojanja da se humorom i satirom oslika jedno društvo koje će za koju godinu biti prožeto krvlju i mržnjom.
Bila su to ipak neka vremena, kad se u Trst išlo po espadrile i levisice.
I za kraj, moram se osvrnuti na jednu gorku činjenicu, koju nažalost stvarnost potvrđuje svaki dan.
Dalmatinski humor, humor podneblja iznikao u mediteranskom Splitu, danas je skoro pa nepoznanica. Humor koji ga je prekrio jest onaj “vlajski” humor koji ima veoma malo dodirnih točaka s dalmatinskim. Jer ne zaboravimo, dalmatinski humor jest ismijavao i na svjetlo dana iznosio negativno, zafrkavao se sa svime oko sebe, od vlasti, crkve, škole, vojske, … , ali nikada nije prelazio granicu dobrog ukusa, nikad svojim riječima nije vrijeđao, iako je bilo pogođenih, ali u istinama!
Dalmatinski humor je imao svoju humanu stranu.
Danas je to manje-više izgubljeno, nestalo u vrtlogu svakodnevnih političkih jeftinih previranja pod političarima koji su upropastili ovu zemlju u nastojanju da što duže ostanu na vlasti.
Danas čuti neki dobar vic isto je kao i pronaći trunku ljudskosti u hrvatskom političkom trenutku.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
