sTrenutak

trenutak?

Enciklopedijska formulacija: kultura je sve ono što je čovjek ostvario, prihvatio kao vrijednosti: zakoni, moral, religija, književnost, običaji. (knjiznicari.hr).

Očito je da pojam pokriva cjelokupno djelovanje ljudske vrste i to je ono što je izdiže na viši nivo i dijeli od ostalih životinja s kojima dijeli planetu. Doduše, ne uvijek, ali to ćemo ostaviti po strani ovaj put.

Reći za neku osobu da je kulturna znači povezati je s jednim od navedenih pojmova. Ali, problem tog rastezljivog pojma jest što svako vrijeme nosi svoja mjerila kulture. Eklatantan primjer je današnje prekrajanje povijesti kako bi se stvorila neka nova, faktografski nepostojeća, ali ideološki prihvatljiva.

Split je grad koji se smjestio u “bespravno” izgrađenoj vikendici rimskog cara, parazitski je bujao u njenoj utrobi, prelio se van nje, pri tom konzumirajući domaćina, dovodeći ga do granice neprepoznatljivosti. Bilo je to vrijeme nepostojanja kulture stanovanja, i još nepoznatije kulture očuvanja povijesnih artefakata (osim čudotvornih, koji su na dodir stvarali čuda).

Prolazili su ratovi, Split se profilirao sa svojim kaletama, sa svojim getom, starosjediocima, težacima, ribarima, komuništima, anarhištima, gospodom, autonomašima, orjunašima, vlajima, bodulima, putnicima namjernicima, … . Pretvarao se u mediteranski grad koji je u sebi nosio toliko različitosti u malom prostoru grada, da je evolucijski bila neminovna kreacija zajedničke komponente, koju se kasnije nazvalo splitski đir. Bila je ogroman kulturološki iskorak prema identifikaciji grada koji ga je sve do nedavno dovodio do statusa mediteranske metropole.

Biti kontra svih, biti za sve, gdje „ne“ znači „da“, gdje „oču“ znači „neću“, gdje obećanje „malo sutra“ znači nikad, gdje je beštima postala zaštitni znak svakog smislenog razgovora, a ne vrijeđanje, gdje je naoko „vrijeđanje“ dvaju prijatelja u biti običan pozdrav „kako si?“, i da ne nabrajam dalje, jer svi vi koji ovo čitate, ako ne znate o čemu govorim, trošite vrijeme uzalud na ovaj članak.

U tom okruženju i konstelaciji kulturoloških snaga izrasle su splitske veličine, koje se i nisu baš toliko činile velike dok su živjele. Jer bile su tu, mogli ste sa svakim od njih popričati na ulici ili još bolje, popit čašu vina u Bellevueu (po spliski, u Belvija!), pa čak bi ste bili i počašćeni, bili su na ribarnici svako jutro, živjeli su među nama, primjetni, tihi, ali i te kako značajni.

Miljenko Smoje, Đermano Senjanović, Toma Bebić, Feral, … , su simboli tog Splita, zajebanskog, ali ne uvredljivog, smiješnog, ali ne vulgarnog, kritičkog, ali ne vrijeđajućeg.

Sve su te veličine danas prekrivene namjernim i sistematskim velom zaborava, i preko njega naliven mixer betona, onog istog kojim se ravnaju škrape. Nemaju nikakvih šansi ustati i novim generacijama bar ukazati na svoje postojanje, logiku i bit mediteranskog života i time donekle preokrenuti kotač koji se nepovratno zavrtio u pravcu crnila i beznađa.

Split se danas srami svojih junaka zato što ga svojim postojanjem danas ogoljavaju u punoj negaciji nekadašnje mediteranske veličine, jer ih više ne razumije, jer su mu strani, jer su živjeli splitski đir, kojeg danas nema ni u tragovima. (MLP-U – Toma Bebić)

Umjesto da se oko svake od ovih vertikala nadgradi kulturološka struktura koja će identificirati grad i dati mu ime, Split ih namjerno ignorira, osporava im pravo na postojanje ne priznavajući njihovo bivstvo u povijesnom tkivu grada. Sve u cilju prekrajanja povijesti, jer ne može recimo Smoje biti junak, ako je za taj status imenovan beznačajni ustaški isprdak, oko kojeg se prekraja povijest, kako bi dobio taj status.

Poanta je jasna. Treba satrati sve što je bilo, do granice nepostojanja, izbrisati kolektivnu memoriju i stvoriti privid mraka i praznine. Mladim naraštajima to i nije problem usaditi, jer oni su se rodili kad su kulturne vertikale sišle sa životne pozornice, obrazovanje i vjeronauk su odradili svoj zadatak, oprali od mozgova što se dalo oprati. No, još uvijek žive generacije koje znaju kako je bilo, znaju što je bilo i znaju kako se živjelo u razdoblju kojeg danas nazivaju „mrakom“.

Dobro pitat će te, pa ako si tako pametan, šta je tribalo napravit?
Pa evo moj mali doprinos tome šta je tribalo napravit da Split ostane Split u punom smislu te riječi:

Zna se da Smoje nije volio letjet. E pa, onda aerodrom nazvati po njemu. (Dragi putnici, za koji minut slijećemo na aerodrom Miljenko Smoje! 🙂 )
To je Split!

Zna se da je Toma mrzio automobile. E pa onda poligon ili trkaća traka ako se napravi, nosi naziv Toma Bebić. (Dragi gledatelji, bila je to uzbudljiva utrka na auto moto stazi Toma Bebić, u kojoj je pobijedio …. ! 🙂 )
To je Split!

Dobro ne Marmontovu, ali neku drugu, veću ulicu imenovati ulicom „Ozbiljnog Ferala“ .  (adresa: Ozbiljnog Ferala 3/a, 21 000 Split)
To je Split!

Eto to i tako je tribalo napravit da Split ostane to što je bio. I dakako, dati svima dostojno mjesto u povijesti grada, obilježavati njihov rad, ne radi njih, već radi mladih generacija i očuvanja kulturne baštine i nadasve unikatne specifičnosti koju nosi.

Današnji Split nije ništa, apsolutno ništa od toga napravio, dapače, …

split nikad više neće biti Split!

na vrh