Prošlo je deset godina otkako je objavljen ovaj osvrt na (danas očito profaniranu) svetkovinu, paradu kiča i čega sve ne, i ono što bi trebao biti ponos polako se pretvara u svoju negaciju, točno kako nagovještava posljednja napisana rečenica.
U posljednjih deset godina samo je grupa Yes s donesene (veoma skraćene) liste uvedena u tu kuću, i tada samo s osmoricom članova, od ukupno dvadeset koliko ih je prodefiliralo kroz nju. Ostali bendovi je nisu ni primirisali. Aj dobro, neki su bili “ono ka” nominirani, ali tu je stalo.
Dakle, da rezimiramo: u Kući slavnih ni do današnjih dana nema bendova kao King Crimson, Van der Graaf Generator, Gentle Giant, Mahavishnu Orchestra, Family, Jethro Tull, EL&P, Return To Forever, Magma, Amon Düül, Tonyja Williamsa, Focus, … , nema nikoga s Canterbury scene (što je pak van svake pameti!), nema nikoga s Kraut rock scene, nema nikoga s Zeuhl scene, nema nikoga…
Za iole prosječnog poznavatelja muzike prošlog i ovog stoljeća, sasvim dovoljno!
Još jedna parada taštine je ispred nas.
Upravo je odigrana predstava predstavljanja laureata za ovu godinu. U ligu „besmrtnih“ , u “Rock and Roll Hall of Fame” će biti uvedeni Chicago, Deep Purple, Steve Miller i Cheap Trick.
Bez imalo sumnje u opravdanost ovog izbora, pogotovo kad govorim o Deep Purple ili Chicago, ipak ova šarada i pored sladunjavog preljeva, ostavlja gorak okus u ustima.
Naime, pogledamo li ovu i liste dosadašnjih „besmrtnih“ članova ovog elitnog kluba, lako je uočiti kronični nedostatak progresivnih grupa, uz iznimke kao što su Pink Floyd, Jimi Hendrix i ostali malobrojni pripadnici progresivnog pokreta. Nemojmo se zavaravati. Njihov boravak u ovoj „Kući“ je vezan prihvaćanjem establišmenta i srednje (široke) struje u muzici. Klasičan primjer su Pink Floyd, koji su se nametnuli širokim masama, ne žrtvujući svoj izričaj ili recimo Hendrix, čiji se utjecaj i značaj jednostavno danas ne može izbjeći. Slijedom toga, ispada da su u „Kuću Slavnih“ od progresivaca u stvari oni, koje se jednostavno nije moglo zaobići, a da se do kosti ne kompromitira sama svrha postojanja ove institucije.
Nažalost, nezaobilazni su i mnogi drugi, ali odaziv masa, a time i industrije, na njihovo postojanje i stvaralaštvo nije bio u razmjeru s utjecajem. Tako na ovim listama nećemo naći King Crimson, Yes, Van der Graaf Generator, Gentle Giant, Mahavishnu Orchestra, Family, Jethro Tull, EL&P, Return To Forever, Magmu, Amon Dull, Tony Williamsa, Focus i još nebrojeno velikih i malih, ali ne manje značajnih sastava i pojedinaca.
Svi ovi bendovi su udarali temelje na kojima su mnogi stanari „Kuće Slavnih“ gradili svoje karijere.
No, problem je u samoj biti, u esenciji ovog događaja. Naime, sva ova ceremonija i elitizam stoji u suprotnosti s filozofijom pokreta iz kojeg je sam rock izašao.
Gledajući nasmijane face s izbijeljenim zubima, većina obučena u smokinge ili neku drugu prikladnu odjeću, s nekim kipićem u ruci, kako zahvaljuju tetkama, braći i prijateljima na podršci na trnovitom putu do te govornice, uz tu i tamo koju suzicu radosnicu, neminovno se nameće poredba sa Holywoodom i njegovim Oskarom. Ali, ima jedna razlika. Parada kiča i taštine je sastavni dio glamura kojeg Hollywood pakira i isporučuje gladnim masama. I dakako, u tom biva široko prihvaćen od establišmenta, jer svojim medijskim prodorima u privatnost odvraća pažnju javnosti s bitnih pitanja u životu države uopće.
S druge strane, rock muzika je izrasla baš kao negacija tog pristupa i njegovog elitizma, noseći u sebi snažnu socijalnu komponentu. I sad se polako, ali sigurno izjednačuje s njim!
Tužno je i patetično gledati rockere koji su u odjelima, neki možda i po prvi put u životu, i kao, u znak protesta kontra konformizma, olabave kravatu ili je drže u ruci …patetično.. jadno… kume moj.. ako si rocker onda na prvom mjestu, nećeš uopće biti tu!
Svojim prisustvom daješ legitimitet i kredibilitet ustanovi koja nije ništa drugo nego visoko profitna firma, koja stavlja znak jednakosti između Hollywooda i rocka. Ovo govorim stoga, jer je i u filmskoj industriji bilo svijetlih primjera, ne mnogo, ali ipak, kad su pojedinci odbili Oskara, jer nisu željeli biti dio licemjerne parade laži i hipokrizije (George J.Scott za ulogu Pattona, Marlon Brando za ulogu Kuma !)
Stoga, možda se ne bi bilo loše podsjetiti, i ponoviti, da je rock nastao kao bunt protiv establišmenta i njegovog elitizma. Nažalost, bunt s ulice se kanalizirao i integrirao u tokove komercijalnih struja, te time izgubio svoju oštricu. A u prilagođavanju uzancama, protiv kojih se i borio, jednostavno je nestao u svom izvornom obliku.
Rijetki nositelji originalne, primalne-filozofije i pristupa, jednostavno nisu prepoznati kao neki bitan faktor u diskografskoj industriji, a ni u društvu, jer svojim socijalnim i umjetničkim djelovanjem razaraju sliku koju u masama stvaraju multinacionalne kompanije i manifestacije „za promociju i očuvanje rocka“ (sic!). I tu je razlog neuvrštavanja progresivnih sastava na ove liste.
Možda će se jednog dana povijest korigirati i time osvanuti trenutak, da će kao potvrda izvornosti i originalnosti nečijeg postojanja i djelovanja, u biografiji ponosno pisati:
„Nikada nije bio član “Kuće Slavnih“”!
