The Rock and Roll Hall of Fame je utemeljena 1983. godine, od strane osnivača i predsjednika diskografske kuče Atlantic Records, Ahmeta Erteguna.
Za one koji ne poznaju rad ovog čovjeka samo mala notica. Ahmet je bio svojevremeno jedini koji je vjerovao u budućnost grupe Led Zeppelin, te im dao punu podršku i omogućio snimanje drugog albuma, nakon što je prvijenac bio popljuvan od kritike. Ovi su mu se dostojno odužili sa veličanstvenim koncertom „Celebraton Day“.
No da se vratim na današnju priču.
Proći će pune tri godine do uvođenja prvih umjetnika u kuću slavnih, i to se dogodilo u Siječnju 1986. godine.
Dakako prvi na listi su bili veterani ranog rocka. Listu je otvorio Chuck Berry, nastavili James Brown i Ray Charles. itd. itd.
Kako su godine prolazile, ovaj muzej i njegova prezentacija uvođenja grupa i pojedinaca u kuću slavnih, je poprimila multimedijalno obilježje.
Danas je koncert u povodu proglašenja slavljenika muzički događaj godine. No, ako se mene pita, na sve ovo skupa ipak pada sjena komercijalne komponentne.
Naime, gledajući na imena koja danas čine stanovnike kuče slavnih, veoma je lako primijetiti da među njima nema ni jednog predstavnika progresivne struje u muzici. Doduše našla su se tu neka imena iz miljea, ali prvenstveno iz razloga što su u toku karijere prešli u main stream ili su ga pak, kao u slučaju Pink Floyd, privukli sebi.
I tako na listama nema recimo King Crimsona, nema Mahavishnu Orchestra, nema Chick Coreae, nema Larry Coryella, nema Colosseuma, nema Jethro Tulla, nema EL&P-a, nema Nice, nema Amon Dulla II, nema Magme, nema ni jednog predstavnika Canterbury škole, ukratko, nema ni jednog iz cijele armije uticajnih, ali ne i komercijalnih sastava koji su tvorili jezgru progresivne svjetske scene, na kojoj su uostalom počivali manje-više svi oni koji su se našli na ovim listama.
Ako se mene pita, jednostavno nije fer.
