MLP-U - Utapanje u nježnoj buci, Mogwai na Vibrez festivalu

Drugi Vibrez nije mogao ljepše započeti. Još od proljeća kad su krenule najave izvođača, zapravo još od lani kad smo nakon prvog dobili informaciju da sigurno ide i drugi, očekivanja su bila velika. A kad smo dobili lineup i novu lokaciju, znali smo da će biti još bolje i jače.

Nekako mi se čini suvišnim spominjati da ekipa Hrvatskog doma s ravnateljicom Vanessom Klevom čini izvrstan posao, ne samo u matičnoj kući u kojoj imamo mnoštvo koncerata svih žanrova, od klasike preko jazza, domaće glazbe, rocka, splitskih i dalmatinskih izvođača, pa do spektakularnih predstava, a od lani i poseban festival iz dva dijela – ovaj krajem kolovoza rezerviran za rock i popularnu glazbu, a drugi, početkom rujna na Peristilu, s izvođačima koji sviraju klasiku, jazz i sve ono između.

Vibrez je ove godine ponudio za svakog ponešto – od indie i post rocka Mogwai, preko slovenskih legendi Laibach, popularne Morcheebe, fado umjetnice Marize i talijanskog majstora soul jazza Maria Biondija, te u drugom dijelu etno jazza s ECM-a Anouara Brahema, turskog klasičnog pijanista Fazila Saya i izvanrednih virtuoznih glazbenika talijanske La Scalle – sve skupa i pojedinačno prava poslastica za splitsku publiku gladnu i žednu ovakvih događaja. Vibrez se definitivno promaknuo u najveći glazbeni događaj sezone u Splitu i nadam se da će sljedećih godina samo rasti.

Koncepcija jednog koncerta po večeri nije uobičajeno festivalska, ali ostavlja prostor glazbenicima da održe cijeli, pravi koncert umjesto uobičajeno kompaktnijeg i skraćenijeg na festivalima s više izvođača, a publici da se koncentrira i do kraja upije glazbu zbog koje su tu.

A prostor Galerije Meštrović do sada nije bio promoviran kao mjesto održavanja ovakvih događaja. Predvorje je predivno, premda bih imao ponešto reći o smještaju pozornice na stepenicama te gledališta sa sjedalima potpuno lijevo od bine, ali pretpostavljam da je takva direktiva bila zbog buke koja bi se u prirodnom rasporedu – pozornica lijevo, gledalište prema desno – širila prema stambenim jedinicama istočnije. A već prve večeri Mogwai su dali do znanja da je razina buke koju oni podižu dovoljna da budnim drži cijeli taj podmarjanski dio do Rive.

Ušavši pred Galeriju, sreo sam jednog od ljudi zaduženih za razglas i rekao mi je da nikad nije imao zahtjevnijeg izvođača što se zvuka tiče. Mogwai su tražili posebna pojačala koja su dopremljena čak iz Slovenije, a za nas koji smo već nazočili njihovu koncertu bilo je jasno i zašto.

U Šibeniku, na nikad prežaljenom Terraneu, razvalili su u svojih sat i nešto na drugoj pozornici, ali nisu bili najglasniji. U te dvije, tri godine, koliko je festival trajao, imali smo priliku čuti kako zvuči najglasniji bend na planetu – My Bloody Valentine (još mi zuji u ušima od te večeri), ali i Swans s kojima sam se susreo niz puta, koji jesu glasni, ali ni blizu MBV-u. U tom tercetu Stuart Braithwaite i njegova glazgovska ekipa ipak su na začelju po decibelima.

Kad su Mogwai kretali, prije nekih trideset i pet godina, počeli su svirati glazbu s djelomičnim utjecajima Sonic Youth, spomenutih My Bloody Valentine s dozom Slinta i math rocka. Većina skladbi bila je instrumentalna, često su imale onaj tiho-glasno-tiho obrazac pa su ih, nakon izlaska prvog albuma “Mogwai Young Team”, odmah svrstali u post rock džep. U sljedećih tridesetak godina nanizali su desetak novih albuma, niz EP-a, nekoliko ploča s glazbom za filmove i serije, i niti jedan uživo album. Zadnji album im je “The Bad Fire”, izdan 2025., i pjesme s njega čine okosnicu turneje povodom trideset godišnjice benda (iako su korijeni stari i trideset i pet).

Mogwai imaju toliko predivnog materijala da bi mogli svirati barem deset sati, a da ne iscrpe sav potencijal svog bogatog opusa, ali i ovih sat i pol kojima smo nazočili bili su esencija glazbe koja je podjednako inspirirana vatrom iz vulkana, polarnom svjetlošću, morskim dubinama, svemirskim prostranstvima i zelenim padinama škotskih brda.

Petorka je izašla na pozornicu točno u 20:30 i lagano krenula u ‘God Gets You Back’ sa zadnjeg albuma. Za klavijaturama su bili i Barry Burns i Alex MacKay, koji su tijekom koncerta prelazili s klavijatura na gitare i obratno.
Novi je album više elektronski orijentiran i s više vokala koje je uglavnom otpjevao Barry, dok je Stuart sa svojom gitarom stajao skoro cijelo vrijeme skroz desno. Zvuk je bio pun, moćan, posebno kad se krajem pjesme uključila distorzirana Braithwaiteova gitara. Nastavili su odmah s predivnom ‘Hi Chaos’, međuigrom gitara i prvim naletima gitarske buke.

Glazba Mogwaija je snena, melankolična, poput tanke magle u tresetištu u zoru dok se polako sunce diže i kida maglu, a vjetar huji kroz trsku. A onda kad sunce u potpunosti izađe, dok uništava posljednje ostatke magle, čuju se distorzirane gitare koje vrište vrištinom (igra riječi i ponešto drugačiji ekosustav od tresetišta) i isušuju ostatke rosulje i kiše od prošle noći. Provale gitarske buke su vulkanske erupcije i njima podjednako dirigiraju Barry, Stuart i tour gitarist Mackay, koji u kombinaciji s basistom Dominicom Aitchisonom, kad se poredaju na bini u jednu liniju, izgledaju moćno koliko i zvuče.

Uslijedila je ‘Summer’, najstarija kompozicija koju su sinoć svirali, još iz vremena prije prvog albuma, najbliže što su ikad došli Slintu, pomalo prijetećim gitarskim triolama i napadajima buke prema kraju pjesme.

‘Take Me Somewhere Nice’ naslov je na koji pomislim kad mi netko spomene Mogwai. I svaki put me odvede na neko lijepo mjesto. Jučer je to bila plaža u sumrak, negdje na Pagu, gdje sam se ovog ljeta kupao. I jedna je to od najnježnijih njihovih pjesama.

Ritchie Sacramento me oduvijek podsjećala na bendove Brendana O’Harea, multiinstrumentalista koji je svirao na prvom albumu, Teenage Fanclub i Telstar Ponies, jer je u osnovi shoegaze pop pjesma s vokalima, možda najbliže hitu što su Mogwai napisali i snimili.

‘How To Be a Werewolf’ potcrtana je motorik ritmom svojstvenim krautrocku (u zagrijavanju za koncert ekipa s KLFMa puštala je dosta neokrautrock glazbe), a naslovna s albuma ‘Every Country’s Sun’ ponovo je upotrijebila filmičnu grandioznost s naletima buke prema kraju, započevši mirno, poput izvora koji ide prema velikom vodopadu.

‘New Paths to Helicon’, još jedna rana pjesma, rabi sličnu formu s prekrasnom gitarskom melodijom koja svira u pozadini kotrljajućih gitara koje na kraju postaju rušilačka sila prirode i po prvi put na koncertu testiraju otpornost bubnjića.

Uslijedila je i vjerojatno najpoznatija Mogwai pjesma za širu publiku, ‘Auto Rock’, koja svira na odjavnoj špici filma Miami Vice. Međuigra vodećeg klavira i gitara savršena je filmska kompozicija koja gradi atmosferu postupno ponavljajući temu i pojačavajući zvuk.

‘Remurdered‘ je još jedna od onih koje su započele elektronikom s postupnim uvođenjem gitara, opet filmična stvar, kao da je izašla iz nekog akcijskog trilera. U pjesmama Mogwaija uvijek postoji naracija unutar strukture, tako da je lako u glavi zamisliti imaginarni film u kojemu pjesma svira.

‘We’re No Here’ približila nas je kraju koncerta. Opet je to bio trenutak kad su sva četvorica gitarista stvarali distorziranu organiziranu buku. Ono što me uvijek fascinira jest kako su bendovi poput My Bloody Valentine, Jesus and Mary Chain, Sonic Youth ili Dinosaur Jr. stvarali tako bučnu, a opet tako nježnu glazbu – uši krvare, ali želite još, gitara se penje na gitaru, žice buče, vulkan na ekranu iza benda erumpira, i nikako ne želite da to prestane.

‘Lion Rumpus’ sa zadnjeg albuma novim je naletom buke zatvorila regularni dio koncerta. Bend se uskoro pojavio na bisu i započeo s još jednom novijom stvari, ‘Fanzine Made of Flesh’, s elektronskom glazbom i glasom Barryja Burnsa provučenim kroz vokoder.

A za kraj je uslijedila erupcija svih islandskih vulkana – desetminutna verzija ‘Mogwai Fear Satan’, festival gitarske buke i bubnjeva Martina Bullocha. Gitare koje vrište, urlaju u frenetičnom ritmu.

Nakon sat i pol bilo je gotovo. Zvuk je bio izvrstan, vjerojatno nikad bolji na nekom splitskom koncertu ako ste stajali ispred bine relativno blizu miks pulta. Ne znam kako je bilo onima sa strane na tribini, ali ja sam bio super zadovoljan.

Ono što me ugodno iznenadilo bila je jako dobra posjećenost – svi koje znam da vole glazbu iz Splita, ali poneki čak iz Zagreba, potegnuli su sinoć na Vibrez. Jedina mrlja bio je nefunkcionalan šank na kojemu se nije moglo pronaći hladno piće, a u početku nije ni radio (a ni izbor nije bio neki). Sve u svemu, bio je to jako dobar početak festivala.
Čak i izvrstan.

Jedva čekam nastavak.