Kad se ruska soldateska poigrala s dronovima u poljskom zračnom prostoru, a škotski post-rockeri zbog Putinovih ratnih eskapada otkazali koncert u Varšavi, ozbiljno sam se zabrinuo da bi mogli otkazati i naše zagrebačko druženje 16.9. No, srećom, to se nije obistinilo. Zabrinutost zbog velike zajedničke obitelji NATO saveza bila je samo usmjerena na glavni grad Poljske, pa sam, s kartom u džepu, posjetio glavni grad naše lijepe, koji je ugostio škotske glazbenike u dobro napunjenoj Tvornici kulture.
Puna kao brod!
Neosporni su fakti da se metropola i glavne uzdanice post-rocka (ma što god taj pojam značio) vole javno. Idemo redom: STEREOLAB 14.6., MOGWAI 16.9., GOD IS AN ASTRONAUT 18.10., MONO 23.11. Drugim riječima, svaki mjesec koncert žanra.
Kako to? – zapitali bi se mnogi dušobrižnici.
Odgovor je vrlo jednostavan. Prvo, radi se o vrlo zahvalnim izvođačima i autorima; imaju dosta publike, uglavnom starije. Ja osobno spadam u one najstarije (60 +), a nadobudna klinčadija ionako sluša samo cajke, trap i MPT-a. Tako da vas ne čudi da se u TK naguralo preko 2000 duša, možda i više.
Karata više na ulazu nije bilo.
Predgrupa je bila vrlo zanimljiva i nadahnuta, te dosta nagrađivana – škotska autorica Kathryn Joseph. Suportica i miljenica škotskih osobenjaka, koja je sa svojim kamaradom Lomondom Campbellom htjela prenijeti svu svoju tugu, patnju, strahove i tjeskobu, najčešće obojenu i političkim izričajem, emotivno elektroničkim sazvučjem u dahu sazvučja tek pristiglih tvorničara čiji je žamor, čavrljanje, pa čak i buka, nadjačali milozvučje te zanimljive glazbenice, koja se uspoređuje s Beth Gibbons (valjda zbog mračnih tekstova), iako je taj duo po mom skromnom mišljenju puno bliži autorima tipa Knife ili Lamb. Možda griješim, no u svakom slučaju, potencijal je sveprisutan. Taj će potencijal doći do punog izražaja kod onih koji cijene kulturu koncerta – ipak smo bili u Tvornici kulture, a ne u štali.
Na pozornici je bila izvješena i palestinska zastava, valjda kao dio protokola. Ne ulazim u bit.
MOGWAI… izlaze na pozornicu. Publika aklamativno pozdravlja bend. U zraku titra napetost. Hipnotizirana atmosfera. U daljini, iza sedam brjegova, čuje se tutnjava, grmljavina, udaraju gromovi, svijetle munje…
Ostajem bez daha. Vidno ushićen, halapljivo gutam svaki ton.
Trideset godina karijere. Velik broj albuma, nosača zvuka, filmske glazbe, soundtrackova. Ispremiješanost razornosti i nježnosti – to je odlika velikih bendova. MOGWAI to jesu.
Nepobitno.
Velik i opasan bend, slojevit, zvučan, bučan, a ujedno tih, eteričan, miran, opipljiv, prožet svim svojim bićem.
Trijumfalan!
Lijevo krilo benda, rotirajući se na instrumentima, podsjetilo me na koncert britanske skupine 23 Skidoo na 3. zagrebačkom biennalu u travnju daleke 1983. godine, kad su se skidovci izmjenjivali dok su izvodili svoju ultimativno hipnotičku tribal himnu “Gospel Comes to New Guinea”. Njihovo rotiranje vratilo me u prošlost, povijest se ponavlja.
Namjerno neću analizirati set listu. Nema potrebe. To je posao struke, kritičara, znalaca. No, mene je jednakom jačinom i žestinom osvojila i buka i tišina.
Za veliko finale ostavljena je dvadesetominutna hipnotička “Richie Sacramento”, gdje su se naizmjenično mijenjali milozvučni i bučni crescendi. Što reći?
Koncert koji će se dugo, dugo pamtiti i prepričavati.
Genijalno!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
