Postoje imena u povijesti moderne glazbe, pa i umjetnosti uopće, koja i mimo fizičkog nestanka osobe, još dugo, dugo vremena odjekuju u miljeu, ali i daleko oko njega. Dakako, ti koncentrični krugovi spoznaje o postojanju gube intenzitet kako se udaljavaju od centra, kako vremenskog, tako i društveno/socijalnog.
A uz to, malo je menadžera u povijesti glazbe koji su u tolikoj mjeri zaslužni za uspjeh grupe da se percepcija bivstvovanja i rada poistovjećuju s njim kao članom, a ne kao osobom koja je po strani i vuče neke konce.
Brian Epstein jest bio to sve, jer bio je i ostao jedan od najvećih menadžera u povijesti, ne samo moderne glazbe, već umjetnosti uopće. Jer ono što je on napravio s Beatlesima, graničilo s lucidnošću obilato začinjeno genijalnošću.
U doba kad je marketing postojao na nivou automobila i zobenih pahuljica, Brian prodire svojim idejama i širi percepciju grupe u širokim slojevima koji su je i prihvaćali – neki kao “svaka bi ga majka željela za zeta”, do statusa glazbenih idola.
Dakle, što je to revolucionarnog napravio Brian Epstein da bi se danas pisalo o njemu maltene kao o božanstvu?
Bio je uspješan trgovac. Otac mu je bio vlasnik, te je naslijedio veliku prodavaonicu u kojoj su se prodavali i vinili klasične glazbe. Osluškujući bilo ulice, uvodio je novu glazbu na police i prodavaonica uskoro postaje središnja točka Liverpoola u kojoj se mladost sastajala oko glazbe, kupujući izdanja za koja je garantirao petodnevnu isporuku s bilo kojeg kraja svijeta.
Uskoro mu u radar upada mladi, divlji bend koji se zvao Beatlesi, u kojima vidi budućnost glazbe.
Njegovo mišljenje nije dijelio skoro nitko, pa ni sami članovi benda. Poznata je epizoda kad ga je Decca odbila za prvo snimanje, govoreći da je vrijeme bendova s gitarama skoro pa prošlost. Ali Decca nije bila jedina, odbili su ga gotovo svi izdavači, pa se okrenuo Parlophone Records-u, malom izdavaču koji se fokusirao na izdavanje govornih vinila, ponajviše komedija.
Na sreću, u Parlophoneu je kao producent radio George Martin, i da ne duljim pričom, jer spada u poglavlje “opće kulture”, priča o Beatlesima se počela kotrljati.
Ali faktografije radi, moramo podvući par njegovih genijalnih poteza, koji se danas čine ne baš inovativnima, ali, kao i “Kolumbovo jaje”, netko je i to trebao “izmisliti”.
Dakle, Epstein je šporke, u kožu obučene, neodgojene golobrade mladiće preko noći pretvorio u uljepšane, odijelom ukrašene i kravatom uljepšane momke koje je “svaka majka željela za zeta”.
Svojim je upornim zalaganjem osiguravao profitabilne ugovore i, danas pomalo nevjerojatno, u te ugovore ubacio klauzule, u dogovoru s bendom, koje su bile tada nezamislive.
Pored nevjerojatnih ustupaka diskografskih kuća na koje ih je primorao snagom argumenata (čitaj: projekcijama astronomskih tiraža albuma i singlica), možda najveća, iako ne u glazbenim vodama, bila je klauzula u ugovorima u Americi za koncerte, kojom je uvjetovano da Beatlesi ne nastupaju pred segregiranim gledalištem.
Bio je to revolucionarni i ludo hrabri potez, znajući da je u Americi rasna segregacija još bila u punom jeku, a i kad je bila ukinuta, godinama je bila samo na papiru u mnogo država.
Nadalje, Brian Epstein je bio prvi koji je došao na ideju da se stadion iskoristi za koncert, jer je potražnja za kartama premašivala i najveće dvorane tog doba.
Možda najveće dostignuće Briana Epsteina kao menadžera Beatlesa bilo je u tome da ih pusti da sami određuju u kojem smjeru njihova glazba ide, kako će izgledati, ukratko, bendu je ostavio da o svemu odlučuje kad je u pitanju bila kreativna strana, ali i sve vezano. Kad je bend na vrhuncu popularnosti donio odluku da se povuku s koncertnih aktivnosti i posvete se samo studijskom radu, Brian je i tu odluku, bez ikakvog pogovora, poštovao do zadnjeg trenutka.
Preminuo je od OD-a, ali ne zato što je bio veliki narkoman, bio je homoseksualac, što je u to vrijeme bilo zakonski kažnjivo i, dakako, društveno stigmatizirano do te mjere da se sama sumnja kažnjavala općim izopćenjem iz društva i radne sredine.
Ne mogavši podnijeti teret permanentnog skrivanja, okrenuo se drogi kao jedinom bijegu od stvarnosti, i nije trebalo dugo čekati.
Zlatni metak je okončao agoniju jednog genija.
R.I.P.!
P.S. – O ovom geniju marketinga i medija snimljen je bio-film; recenziju filma možete naći ovdje!
