Na blagdan Velike Gospe pred solinskom se publikom ukazao Kries i još jednom pokazao zbog čega već više od dva desljeća zauzima posebno mjesto na domaćoj, ali i međunarodnoj world music sceni.
Nastao početkom 2000.-ih, nakon raspada Legena, Kries je vlastiti izraz gradio na tradicijskim napjevima, slavenskoj mitologiji, dinarskim ritmovima i zvuku starih glazbala, ali nikada nije ostao zarobljen u rekonstrukciji prošloga. Nasljeđe ne tretiraju kao gotovu i nepromjenjivu baštinu, nego kao živi materijal koji se može iznova oblikovati i dovesti u suvremeni glazbeni kontekst. Iz njega izvlače ono što je i danas snažno i relevantno, a zatim ga preoblikuju u autorski izraz koji jednako uvjerljivo može stajati na velikoj festivalskoj pozornici kao i u intimnijem koncertnom prostoru.
Etno zvuk lijerice, dipli, gajdi, gusli, tapana prirodno se isprepliće s gitarom, basom i bubnjevima. Kod Kriesa se ti elementi ne sudaraju, nego nadopunjuju, stvarajući zvuk u kojem granica između staroga i novoga nestaje. Njihova glazba ne pokušava tradiciju učiniti egzotičnom, a još manje pomodnom, nego je vraća u sadašnjost, udahnjujući joj novu energiju i smještajući je u suvremeni kontekst.
A upravo je energija na Gradini prštila na sve strane. Mojmir Novaković otvorio je koncert a cappella pjesmom koju je sinoć posvetio blagdanu Velike Gospe. Riječ je o skladbi koja će se naći na njihovom novom albumu.
Nakon tih uvodnih, gotovo obrednih minuta, veći dio nazočnih približio se pozornici, zauzimajući mjesto za ono što će uslijediti. Na koncertima Kriesa sjedenje ionako nije opcija.
U središtu svega bio je, naravno, Mojmir Novaković. Njegov prepoznatljivi glas i scenska karizma usmjeravali su koncert, ali najviše fascinira energija koju i nakon toliko godina unosi u svaki nastup. Novaković koncert ne odrađuje, nego ga živi, potpuno uvučen u pjesmu, ritam i bend.
Moj prijatelj Isak tijekom koncerta uzalud je pokušavao otkriti odakle Mojmiru tolika energija. Godine na pozornici kod njega očito nisu odnijele ništa od one dječačke strasti s kojom ulazi u svaku pjesmu, a ni nakon neumornog plesa u sparnoj noći glas mu nije izgubio ni snagu ni sigurnost.
Ta neposrednost nije, međutim, samo Novakovićev osobni zaštitni znak. Ona se osjeća i u načinu na koji bend pristupa vlastitim glazbenim izvorima koje ne pretvaraju u folklornu kulisu niti ih drže pod staklenim zvonom. Naprotiv, dopuštaju im da se susretnu s masnim rock naslagama, suvremenom produkcijom i koncertnom energijom.
Rezultat nije kompromis između dva svijeta, nego sasvim vlastiti otvoren svijet koji već odavno ima svoje mjesto i svoju vjernu publiku. Odreda sve vrhunski glazbenici i Mojmirovi “jataci”: Krešimir Oreški na tapanu i udaraljkama, Ivo Letunić na lijerici i guslama, Erol Zejnilović na gitari, Konrad Lovrenčić na basu, Andor Vegh na gajdama i fruli, te Ivan Levačić na bubnjevima – bitni su ljudi bez kojih bi ta silna energija teško dobila ovako moćan oblik.
Set-lista je ponudila niz pjesama koje su odavno postale nezaobilazan dio Kriesova opusa, od “Ivo se šeće” i “Dodole”, preko “Lepog Jure”, “Sela na okuke”, “Sve vam zdravo”, “Moj javore” i “Kocijane”, pa sve do “Zumbe” kojom je koncert priveden kraju u velikom rasplesanom finalu, bez spuštanja energije do posljednjeg takta.
Možda je grijeh među svim sjajnim stvarima iz njihova bogatog kataloga neku posebno izdvojiti, ali “Lepi Juro” za mene ipak zauzima posebno mjesto. Jedna je od najljepših etno pjesama koje sam ikada čuo. Svaki put kada zazvuče njezini prvi tonovi, iznova me prođu trnci.
Moja očekivanja od Kriesa uvijek su velika. I gotovo svaki put uspiju ih nadmašiti.
Kries nije bend koji bi trebalo slušati samo ako volite world music ili tradicijsku glazbu. Njihovi koncerti pripadaju onoj rijetkoj kategoriji iskustava koja nadilaze žanr. I upravo zato mislim da bi ih barem jednom morao čuti svaki ljubitelj glazbe.
Kad bih, stoga, morao birati koncert za nekakav sudnji dan, ne bih previše razmišljao. Bio bi to njihov nastup. Ne zato što bi nakon njega sve trebalo završiti, nego zato što bi, ako već mora biti posljednji, teško bilo zamisliti bolji oproštaj: uz ritam koji nosi, ljude koji vjeruju u snagu zajedništvo i pjesme koje iz Evanđelja uzimaju ono najvažnije: ljubav, radost i otvorenost prema drugome.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
