Kad se čovjek zapita koji je najvažniji, najbitniji izum za njegova života, izum koji je ljudsku rasu unaprijedio, nekada je odgovor bio prilično jednostavan. Čudotvorni patenti, danas normalni uređaji, bili su lansirani na dnevnoj osnovi, ljudska je ingenioznost gazila različitim poljima i sve je bilo potkrijepljeno prezentacijama, izložbama, čak i na globalnoj razini.
Danas je to daleko teže, jer se svi veliki izumi događaju unutar dobro utvrđenih zidina laboratorija i istraživačkih centara, ulozi su ogromni i ništa nije prepušteno slučaju.
Koliko smo puta sa čuđenjem gledali čudo tehnologije i saznamo da je realizirano prije dvadeset, pa čak i više godina.
I uvijek se pitalo – što je onda danas?
Jedan od takvih odgovora, koji nije bio tajna kad je bio kao pitanje, jest kronologija događaja i značenje svemirskog teleskopa James Webb.
Kad je 1990. lansiran Hubble, svijet je s divljenjem gledao prve fotografije koje su poslužile znanstvenicima da postavljaju nove, potvrđuju stare, ali i otklanjaju neke još starije teoreme i pretpostavke. Nije prošlo dugo, a kad je postalo jasno, Hubble je fantastično dostignuće i prvi pravi svemirski teleskop, ali znanosti treba nešto jače, nešto što će prodrijeti dublje u svemir, ili bolje reći – u prošlost.
Rodila se ideja da se konstruira teleskop koji neće biti u Zemljinoj orbiti, već u Sunčevoj, i tako otkloniti mnogobrojne limitacije koje nameće zemaljska orbita.
Izazov je bio ogroman, prevelik, i ipak, našla se ekipa znanstvenika, našle se zemlje koje su financirale, u tom trenutku suludi pokušaj, i krenulo se od nule.
Sama činjenica da je pred znanstvenicima i konstruktorima ležalo više od 600 “smrtnih kvarova” nije budila nadu u optimizam. Jer svaki od tih kvarova je značio smrt misije i bačeni ogroman novac. A on je doista bio ogroman – skoro dvadeset milijardi dolara.
Troškovi su toliko rasli da je u sred procesa senat zatražio saslušanje, jer su stizali zahtjevi da se projekt napusti. Na sreću po znanost, ipak je prevladalo praktično razmišljanje da je ogroman novac već utrošen (do tog trenutka oko 9 milijardi dolara) i projekt se nastavio razvijati.
Tehnički izazovi su bili ogromni, cijela armija znanstvenika, konstruktora, ali i teoretskih znanstvenika radila je na njemu, a sam projekt je trajao više od dvadeset godina.
Samo kad se spomene jedan od prvih velikih problema, onda sve postaje jasnije. Naime, maksimizirajući gabarite teleskopa, kad su došli do najveće moguće “kompresije” dijelova i mehanizama, gabariti ipak nisu odgovarali gabaritima rakete Ariane 5, koja je trebala nositi teleskop u svemir. Bilo je poražavajuće, jer je trebalo pronaći nove sustave, nove načine sklapanja, preklapanja dijelova, slaganja razlomljenih cjelina, ukratko – de facto su počeli ponovno od nule.
Samo lansiranje je, dakako, prošlo uz nekoliko “srčanih udara”, ali za divno čudo, Ariana 5 je poletjela i izbacila James Webba van Zemljine orbite u pravcu koji ga je trebao odvesti do točke da bi Sunce prihvati svojom gravitacijom.
Trebalo je šest mjeseci da se James Webb smjesti i da se njegovi solarni paneli, instrumenti i cijeli laboratorij razviju iz neke vrste “kukuljice” i počnu funkcionirati.
I to je, što je najvažnije, sve funkcioniralo besprijekorno, tako da je ubrzo James Webb poslao prvu fotografiju i instant opravdao svoje postojanje. Doduše, imao je jedan problem, pretpostavlja se od udara svemirskog smeća, kad mu je oštećeno jedno od stakala, ali su sa Zemlje relativno brzo “by-passirali” oštećenje i teleskop je nastavio funkcionirati.
Svaki mjesec raslo je oduševljenje, jer James Webb je slao nevjerojatne slike u bazu. Tu moram napomenuti da je cjelokupna aparatura kreirana za hvatanje infracrvenog spektra zračenja, te da se potom u bazi, u NASA-i, dodavala boja na temelju spektroanalize podataka.
James Webb je poslao toliko fantastičnih, daleko detaljnijih slika, da je cjelokupna znanost vezana za svemir i istraživanje porijekla svega vezanog, napravila ogroman korak u budućnost. Možda je za laike koji su pratili sve skupa najimpresivnije ipak to da je James Webb snimio svjetlost staru 13 i pol milijardi svjetlosnih godina.
Kad se zna da je pretpostavljena starost našeg svemira oko četrnaest milijardi godina, onda to govori, de facto, i o svjedočenju Velikog praska. Impresivno – koji pogled u prošlost!
Sve je to lijepo doneseno u dokumentarcu pod nazivom “Nepoznato: Svemirski vremenski stroj“, pa ako imate vremena, svakako si ga pogledajte – fascinantni su podatci i izjave sudionika ovog velikog pothvata.
I da se vratim na početak – ovo će vrijeme ostati upamćeno po mnogo čemu. I po ludim diktatorima, i po vampirskim uskrsnućima fašizma, i po AI koja lagano preuzima primat na mnogim područjima ljudskog djelovanja, ali i po James Webbu koji nas je svojim pogledom u daleku, embrionalnu prošlost prebacio u daleku budućnost.
Još samo da završi ovaj drugi Svjetski rat, pa da se i mi pridružimo civilizaciji koja gleda u budućnost.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.