Volim ići na koncerte na Gradinu. Svi oni Ethnoambient festivali u okružju srednjovjekovne Gradine ostavili su traga u mojem centru za zadovoljstvo, pa mi je posebni gušt otići tamo pogledati neki od bendova koje volim, a da to nije samo Kries.
Ovoga ljeta tek sam u rujnu prvi put dospio na Gradinu, na Rundeka. Moram reći da do toga dana nije na Gradini bilo ničega zbog čega bih došao, za razliku od Kawa festa i izvora Jadra.
Karte nisam kupio unaprijed jer nisam bio siguran hoću li stići na koncert, ali kako je bilo dovoljno vremena od dolaska kući do početka koncerta, ukrcao sam ekipu i otputio se u Solin.
Kako je kroz centar bila gužva zbog PAPA festa na Gospinom otoku ipak sam našao mjesto za parkiranje kod Gašpine mlinice i vratio se na Gradinu.
Kupili smo karte i ušli u lijepo popunjeno gledalište.
Rundekovu ekipu čini vrlo iskusna postava glazbenika i vidljivo je da, nakon albuma s Croatian jazz orkestrom, sve više naginje prema takvoj vrsti glazbe.
Svirka je započela oko 21.30 i odmah smo dobili „Grane smo na vjetru“ i Rundeka na akustičnoj gitari, prilično tih, intiman zvuk, ali jako čist i jasan, s vrlo razgovijetnim vokalom i svim instrumentima kako su se uključivali.
Od starih suradnika tu je izvrsni Igor Pavlica na trubi (još iz Haustora) koji je, zajedno sa saksofonisticom Anom Kovačić bojao zvuk skoro svih pjesama, a povremeno su se upuštali i u dvoboje instrumentima, što je zvučalo kao iz nekog Leoneovog filma s Morriconeovom glazbom.
Slijedile su i „Ruke“ i „Kuba“ i „TV Man“, a ekipa je stvarno vrhunski svirala. Uz već spomenutu brass sekciju tu su bili i bubnjar Silvio Bočić (Mangroove) koji se s Rokom Crnićem, basistom Porto Mortoa i glavnim skladateljem uz Rundeka na zadnjem albumu „Brisani Prostor“, mijenjao povremeno za instrumente, a posebno je dobar bio i Miro Manojlović na vibrafonu i udaraljkama koji je svojim solažama bojao cijelu zvučnu sliku u pastelne jazz boje.
Inače, Rundek je naglasio da je Miro sin legendarnog kantautora Mancea (poslušajte neki od njegovih albuma ili samo pjesmu „Dva“) o kojem je nedavno izašla i knjiga.
Nizale su se potom i Haustorove uspješnice poput „Uzalud pitaš“ (u drukčijoj verziji) , „Sejmeni“, „Bi mogo da mogu“ i „Ena“, a malo su ugođaj pokvarile dvije pjesme sa zadnjeg albuma, „New World“ i posebno inferiorni reggae „Tko su svi ti ljudi“ čime je razbijena dinamika koncerta.
„Makedo“ i „Apokalipso“ su opet digli atmosferu i sveukupno bio je to izvrstan koncert Rundeka i ekipe, jer su djelovali opušteno, zainteresirano, veselo, a da su vrhunski glazbenici znali smo od ranije.
Na bis su izvedene prekrasne verzije „Šejna“ i „Šala od svile“, pa smo jako zadovoljni napustili Gradinu.
Sveukupno jedno od najboljih izdanja solo Rundeka otkako ga pratim.
A gledao sam i Haustor uživo još tamo osamdesetih.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
