Modro i Zeleno 2025.
I dan
Prošlog vikenda (subota i nedjelja) održan je u Makarskoj, u parku Fra Jure Radića, blizu Osejave, treći po redu glazbeni festival Modro i zeleno, u organizaciji Zadužbine Milan Mladenović (ove godine izdan je vinilni box sa svim albumima Ekatarine Velike) i Grada Makarske.
Usput su dodijeljene i nagrade Milan Mladenović koje se dodjeljuju već sedmi put, a treći put u Makarskoj.
Makarska je rodno mjesto Milanove majke Danice, ali i grad u kojem je Milan provodio svoja ljeta. 21.9. mu je bio i rođendan, tako da je sve bilo u znaku Milana, Ekatarine Velike, rock glazbe i modrog i zelenog.
Dva prekrasna dana, kupanja, jela, pića, druženja i glazbe prošla su brzo, a ja u ponedjeljak navečer nakon povratka kući završio u bolnici (ništa strašno) pa ovaj osvrt malo kasni (pišem iz bolničkog kreveta).
Kako sam apartman našao odmah preko puta Malakološkog muzeja (naravno da sam i njega još jednom obišao) i franjevačkog samostana u kojem je rečeni Fra Jure Radić, po kome se zove trg na kojem je održan festival, osnovao muzej i živio i djelovao do smrti 1991., sve mi je bilo blizu. I prekrasna makarska riva i poluotok Osejava s plažom na kojoj sam proveo dva popodneva i pivnica Pivac i Hops Beer and Food factory s izvrsnim pivama i jako dobrom hranom i stara škola u kojoj su dodijeljene nagrade, a posebno trg na kojem se sviralo.
Odmah blizu mene bio je smješten i moj prijatelj Dinko (njegov osvrt čitajte na jednom drugom portalu), a javio se i prijatelj Goran Trajkoski koji je bio i jedan od pet članova žirija, a s kojim se nisam vidio već nekoliko godina.
U subotu sam nakon plaže i večere otišao odmah u park na nastup riječke grupe Fit, suvremenika Mladenovićevih i prijatelja. Milan im je producirao i prvi album (nakon što su im ukradene snimke koje je producirao Firči), a Firči im se pridružio nedavno kao stalni bubnjar. Propustio sam sam početak koncerta kad su odsvirali obradu “Siđi do Rijeke” (“U Škripcu” je bio original), no ostatak koncerta protekao je u dobroj svirci i malo nostalgičnom tonu.
Odsvirali su i obradu Ekatarine, “Ti si sav moj bol”, “Mačku”, s prvog albuma, još nekoliko stvari s prvog i drugog albuma, a zatvorili nastup s obradom grupe The Nerves, “Zvoni telefon”, (poznatija po obradi Blondie, “Hanging on the Telephone”). Nostalgija na najjače, no Fit imaju i danas što ponuditi novoj publici svojom alternativnom pop glazbom.
Nadam se da će uskoro i novi album.
Nakon njih nastupili su Letu Štuke, Sarajlije s dugim stažom na sceni. Njihov miks žanrova jako je zgodan za nastupe uživo, jer tu daju sve od sebe. Gledao sam ih puno puta, i pred trideset ljudi i pred prepunim Vintageom i uvijek su bili jedinstven bend.
Dino Šaran svojom specifičnom poetikom i glasom i stavom “boli me kiki za sve” jednostavno vas ne može ostaviti ravnodušnim. Započeli su meni njihovom najdražom baladom “Sami”, nastavili miksom bržih i laganijih stvari, odsvirali i “Minimalizam”, “Teslu”, “Suncu”, “Mjesto za dvoje”, … .
Reakcije prepunog parka bile su izuzetno povoljne, a meni su osobno zasmetale dvije tri stvari u kojima zvuče poput Dubioze, ali to su Letu Štuke, žanrovski nedefinirani, no svakako zanimljivi i nimalo dosadni.
Prvi dan zatvorili su LHD, trio iz nekadašnjih Bambi Molestersa pojačan producentom i gitaristom Svenom Pavlovićem. Taman ovih dana izlazi im drugi album “Summer is over” (ajde, tad još nije bilo over, al sada dok pišem kalendarski jest), s kojega su odsvirali poprličan broj stvari.
U ovoj četveročlanoj postavi zvuče još bolje i uigranije, pa Dinkove solaže još više dolaze do izražaja, jer Sven popunjava zvučnu sliku svojim suverenim sviranjem ritma i harmonija.
Sve u svemu jedna lijepa večer, završena najprimjerenijom glazbom, surfom uz bonacu uz more.
Modro i Zeleno 2025.
II dan
Sutradan smo se Dinko, ja i žene našli s Goranom Trajkoskim na kavi, ćakulali o svemu što nam se događalo zadnjih par godina (Gorana, koji je bio član žirija, nismo pitali da nam unaprijed otkrije dobitnika), potom smo otišli na ručak, a ja onda na kupanje. Nagrade su dodijeljene uz prigodni koktel u 19 sati, na Milanov rođendan.
Nazočni su bili, uz većinu nominiranih i članova žirija (jedina koja nije bila uživo bila je Bojana Vunturišević), poput Trajkoskog (nekadašnjeg člana Padot na Vizantija, Mizara, Anastasije, a sadašnjeg Deine Lakaien i solo kompozitora i izvođača), Ivana Laića, s portala Ravno do dna, Davora Lukasa iz Fita i Mikija Ristića iz Darkwood Duba.
Skoro jednoglasno odlučeno je da je ovogodišnja dobitnica Elena Vesova, mlada makedonska autorica i školovana pjevačica čija pjesma ima malo etno zvuka, a ona glasovnim mogućnostima podsjeća pomalo na Lisu Gerrard iz Dead Can Dance.
Konkurencija je bila jaka, biralo se između 158 pjesama u nekoliko krugova. Meni osobno, uz Vesovu, najviše se od onih pjesama koje sam čuo svidjela grupa Oxajo. Nagradu je mladoj pjevačici dodijelio Vedran Živković, lider lanjskih dobitnika, trenutno najzanimljivijeg domaćeg benda, Nemeček.
A Nemeček su otvorili i drugu večer festivala. Svojom beskompromisnom svirkom, zvukom poput Kriesa iz pakla, ili mješavinom etna, krautrocka i silne, skoro punkerske energije. Količina kontrolirane buke koju stvaraju tambura, klavijature i bubanj jednostavno je nevjerojatna. Nemeček su otpuhali prve redove publike koja je prema kraju nastupa bivala sve brojnija, a odsvirali su praktički sve vokalne skladbe s prva dva albuma, “Prokletije I”i “II”.
Nakon njih došao je Rundek i Ekipa. Njihov lanjski koncert u Solinu bio je prava poslastica, a ni ovaj u Makarskoj nije razočarao. Ispred bine i u parku skupilo se mnoštvo ljudi koji su Rundeka i izvrstan prateći sastav nagrađivali ovacijama nakon svake pjesme.
Započeo je prigodnim obradama, “Kao da je bilo nekad” i “Ona se budi” (Šarlo Akrobate), a onda nastavio nizom svojih solo i onih starih Haustorovih.
Besprijekorna svirka, inspirirani Rundek, a i savršen zvuk (obje večeri proveo sam oko miks pulta sa izletima do bine) uz izbor stvari i mene su poprilično odveli u euforiju, pa sam zadnjih nekoliko stvari pjevao naglas s publikom, posebno “Šejna”.
Festival su zatvorili Beograđani Koi Koi koje sam prvi put gledao prije nekoliko godina na Inmusicu. Dojam je bio da bend ima potencijala, no da im je materijal poprilično neujednačen. Također mi je frontmen izgledao kao da skida scenske pokrete Borisa Vlastelice iz Repetitora.
Nedjeljni nastup potvrdio mi je dojmove s tog prvog koncerta. Bend je izuzetno dobro usviran, zvuk savršen, dvije cure, klavijaturistica i basistica vokalno se savršeno uklapaju s pjevačem i gitaristom, no tu mi ukupno nešto fali. Bend mi zvuči poprilično slično Editorsima i sličnim indie bendovima koji koriste dosta plesne elektronike, ali fali karizme i originalnosti.
Daleko od toga da su dosadni uživo, ali nisu me povukli da bih ih slušao na albumima. Bez obzira, bio je to zanimljiv nastup i ne bih ih izbjegao da mi negdje u blizini nalete na koncertu.
Sve u svemu, bila su to tri (i u ponedjeljak smo se družili s Goranom) izuzetno lijepa dana u prekrasnoj Makarskoj, izuzetan glazbeni festival s besplatnim upadom, nova poznanstva, stari prijatelji, “days of music, good food, beer and swimming”.
Bilježim se za dogodine.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Zdeslav Benzon/MLP-U
