Evo me opet na Ship festivalu u Šibeniku. To znači 3 dana usmene edukacije i praktične škole vrhunske glazbe na 4 bine udaljene međusobno od 20 metara do 2 kilometra.
Tu sam da vam to prenesem pismeno i ponešto slikovno i zvučno. Ako osobno znam više od 2 benda dnevno koji tu nastupaju znači da sam prešao igricu i mogu u mirovinu. Ali sam sretan što nisam i svaki dan ću naučiti nešto novo.
A je li dobro ili loše, pokušat ću suditi objektivno, što je naravno iluzija.
U Kući umjetnosti Arsen, došao sam taman na završne riječi i zahvale. Uvijek rado prihvaćam zahvalu i čekam da se pojavi Nemeček.
Gledao sam ih već na Bearstone festivalu 2024 kada su bili iznenađenje. Često otkrijem neki dobar bend, oduševim se i onda više nikad ne čujem ni riječi ni tona od njih. Oni nisu jedni od tih, nastupaju sada gdjegod stignu, a to samo znači da je njihov zvuk i trud prepoznat.
Doduše postoji i ona opcija da imaju dobrog menadžera koji ih svugdi gura, ali njima on nije potreban. Trojac koji zvuči kao mistično psihodelični orkestar, pomalo na tragu Kriesa, ali samo s 3 instrumenta.
Ne znam što drug Vedran pjeva, prepoznam digod samo stih, ali zvuk i vizuali koji se vrte u glavi dok ih se sluša su moćni. Ponekad mi se čini da samo zvuk, frekvencija i boja benda koji se želi postići je 90% uspjeha. Ako je pogođen i ako je iskren, to ne može ne valjati. Njihova boja je tamno siva, kao gusti melos koji se pretače preko stijena i guta sve pred sobom.
Poslušajte ovdje:
Savršeno mi je jasno zašto su baš oni izabrani da otvore festival. I zašto je sat vremena stanke od njih do sljedećeg benda na tvrđavi Sveti Mihovil, da se saberu dojmovi i odmore uši.
Sjedam na unajmljenu biciklu da se dokotrljam do apartmana, nema struje da me pogura, odustajem nakon 1 km.
Na pogon Tomislav piva polako krećem prema tvrđavi.
Tamo me čeka ispod tribina bend The Siids.
Vidim da je ‘dress code’ danas crnina, još jedan trojac upravo došao sa sprovoda. Trebalo je bar tri pjesme proći da skužim da su naši, a ne Englezi, Amerikanci i ostali okupatori. Da su Marty McFly i Doc Brown u svom De Loreanu upisali godinu 2025. i sletjeli na tvrđavu mislili bi da se opet nešto pokvarilo i da su ostali u 1985. Jer to je ta glazba, post punk i pop era New Ordera, Cure, Fall, A-ha, Depeche Mode i slično. Bubnjevi, gitara, ponešto elektronike koja mijenja basistu i klavijaturistu, poetični tekstovi i dobri glasovi su obilježili pola sata slušanja ovog benda.
Nije moj stil, ali kao i za mnoge bendove ovog festivala reći ću da njihovo tržište nije balkanski poluotrov, pardon poluotok, nego svijet i okolica. Pa sretno im bilo.
Boja tamno ljubičasta.
Kreće Ivan Grobenski na glavnoj bini pod zvijezdama.
Čuo za njega jesam, ali nisam puno obraćao pažnju, htio sam da me iznenadi uživo. Kada imaš riječ grob u prezimenu sve življe od toga je plus. Inače od ulaganja u nekretnine mišljenja sam da je najsigurnije ono u grobno mjesto. Ivan u svom rozom mantilu ili baloneru u inat dosadašnjem ‘dress codu’ nas je dočekao pjevajući This place is evil. Nije baš ono ‘most welcoming’ stvar za predstavit se publici, ali kasnije je išlo na bolje.
Vidim odmah da je lik koji prvo svira i pjeva za sebe, a onda ga negdje savjest probudi u 3 i 15 ujutro, ako uopće legne do tada i pita ga: Dobro, hoće li se to uopće sviditi publici?
S obzirom na to da stalno svira, onda očito hoće. Te sreće nije bio drug s Korčule sličnih afiniteta kao Ivan, s bendom Rolin Humes… Ma sve je lakše kada imaš s kim svirat i kada netko vjeruje u tvoj uspjeh. A radni staž i na hrvatsku penziju ionako nitko normalan više ne računa.
Kako zvuče, evo ovdi:
Boja zvuka: Roza naravno, ali sa crnim mrljama od nafte i rupama od duhana.
Čeka nas ispod bine bend Makrohang. Još uvik se dam iznenadit i kada čujem bend kako svira odmah nakon kraja zadnjeg benda pomislim da je to sigurno tonac već nešto pustio svoje. Ovdje je sve točno u minuti, kao da su potpisali ugovor s nekim iz Igre Lignji. Produžiš li ili zakasniš minut streljaju te na licu mista.
Nemeček je u strahu čak skratio repertoar za 5 minuta.
Otiša sam daleko, di smo stali, aha Makrohang.
Trojac iz Mađarske bez pjesnika i bez stanke za pljesak između pjesama furao je svoj žestoki ‘groove’, bez početka i kraja. Toliko bučno da je bilo opasno držati čašu blizu zvučnika, a uši se uspješno štite prirodnom smolom. Inače na ovom festivalu nemam naviku bacati čaše piva u zrak i zalijevati bend i publiku, jer se za čaše plaća kaucija od 2 eura.
Fora bend, evo video, iako sa lošijim zvukom nažalost:
Boja zvuka tamno plava sa crnim friževima od ulične borbe s klečavcima.
Na velikoj bini čekaju Cocobolo iz Nizozemske. Iz te države nikad ništa normalno nije došlo i zato je volim. Naslonjeni upravo na bend prije, samo emotivniji i melodiozniji, bez pjesnika kojeg ionako nitko ne razumije, rasplesali su publiku. Podsjećaju na oni Khruangbin, Electric Octopus i sunarodnjake My Baby.
Kako zvuče, evo sjajan video ovdi:
Boja svijetlo narančasta.
Čekaju nas Djeca, ispod tribine.
E taj sam bend čak iščekivao. Naravno da sam se derao Deeeco, decooo, ali sad ne znam koliko sam bio originalan jer to je prvo što mi pada napamet. Možda im tako svaki koncert počinje, pa su se i predstavili kao Deca.
Razuzdani i bučni garažni dvojac iz Zagreba kojeg ni svaka garaža ne želi primiti bez ogromne zvučne izolacije. Kada si udvoje moraš nešto pjevati, a to je bilo u jednoj pismi s refrenom: Imam problem koji ne mogu riješiti.
Možda je problem što ne mogu naći basista, pa im ja predlažem neku basisticu da ih ili spoji ili razbuca. Sad čitam da su njih dvoje, Anju i Luku ostavili doma. Iako to današnje bendove ne brine previše, jer imaju nasnimljeni bas ili se pozabave nekim efektom.
S njima ili bez njih pozitivno podsjećaju na Repetitor kojih više nema (iako se pomalo vračaju čujem), pa mogu uskočit na njihovo misto.
Uživao sam, jer volim nekalkulantski beskompromisne bendove, a plus je da pjevaju na materinjem.
Kako to zvuči evo ovdi:
Boja zvuka, boja asfalta, s bijelim isprekidanim crtama.
Gore na glavnoj bini već počinju Ki Klop. Na njih sam upozoren ili upućen, kako vam draže. Nova disko pop snaga iz Zagreba.
Možda su šerali prijevoz sa Djecom, taman ih 5. Znači još jedan trojac koji zvuči za njih šest, savršeno uvježbani privukli su najviše publike do sada.
Imao sam ‘filing’ na par dionica kako zvuče na Haustor, a ponegdje na Arctic Monkeys. U svakom slučaju zgodno, umjetnički, ne suviše pretenciozno ni glasno. Ugodno, ali ponekad dosadnjikavo, bez uvrede.
Kako zvuče evo ovdi:
Boja zvuka svijetlo plava kao nebo s bijelo sivim oblacima.
Kotrljamo se nizbrdo poslušati Vladimira u Azimutu. Odmah su mi dragi, jer mi se pokojni otac zove Vlado. Pravi je momenat za prvu kritiku festivalu, mogli su bar 10 minuti stanke staviti od završetka Ki klopa u 23.20, a 20 bi bilo savršeno. Očekivao sam jednog čovjeka, kad eto njih 5, ali glavni su čitam sad Vladimir Mićković i Adis Sirbubalo. Ja bih ih onda ipak preimenovao u Vladis i za to ne tražim autorska prava.
Što iz Bosne očekivati dobroga, ako ne sevdah i sevdalinku?
Vladimir s glasom ženskog soprana, harmonika (ne ona moja, nego prava oko vrata), perkusije, klasična gitara, kontrabas. Obrade starih narodnih pjesama od Bosne do Španjolske kao zaštićeno narodno blago koje treba čuvati, ali i dijeliti. Neko ne voli taj istočnjački melos, ali ja sam napola otamo i to mi je u krvi. Baš je bilo fino.
Mali, ali vrijedni video ovdi:
Boja zelena, sa bijelom maramom.
Pola sata stanke, vrijeme za opustošiti pekaru na cesti, jer pica majstor Azimuta ima doma usta koja triba nahraniti, a ne samo moja.
Čeka nas živahna Zhiva iz Beograda. Ona je bila jedina čiji sam video materijal na Ship stranici benda pogledao od početka do kraja. Čim neko samosvjesno, emotivno i ranjivo pjeva o svom mentalnom stanju ima simpatije kod mene. Jer nije fora stalno pokazivati najbolje od sebe, već otkrivati slabosti s kojima se hrabro nosiš. To je ono što je privlačno danas jer nas povezuje spoznaja da nismo sami u svojoj patnji.
“Ima mesta za mene, ima mesta za greške, ispred je dugačak put, tempo nije prioritet, ima mesta za mene, ima mesta za greške, Ovo je posljednji put da ne verujem u sebe.”
Mlada, iskrena, proaktivna, sa sjajnim bendom oko sebe i bratom na bubnjevima koji kao i svaki brat ima svoje upadice, ovaj put u reperskom aranžmanu. Dva albuma iza nje, nadam se još 22. Stil je kao Elemental, s prizvuke Greynoisa, Natali Dizdar i ko zna čega, znači nije jednolično.
Jedino mi se nije svidjelo što se između pisama publici obraćala na engleskom. To je taj neki kompromis koji je želila postići pretpostavljajući da je publika pomiješana od stranih izvođača do lokalne ekipe koja ionako razumi engleski. Ja sam eto baš htio čuti ekavicu.
Evo video najmidraže pisme:
Boja zvuka: Svijetlo ljubičasta
Oko 01.20 nas čeka posljednji bend ovog maratona Lucy Dreams. A meni je bilo samo da padnem u snove. Bili bi mi super bend da sam krenuo prvi slušat u 11 navečer, a ne u 5 popodne. Dvojac, jer je tako lakše putovat, jedan na basu, a drugi na elektronici su radili show, navodno pri kraju totalno se raspištoljili, ili sam to nešto sanjao, ne znam.
Evo nezahvalna snimka:
Smjena od 9 sati škole odrađena, bez uplitanja hitne pomoći i policije.
Trebalo je cijelo jutro da slegnu emocije i poslože se boje Rubikonove kocke svih zvukova.
Danas nastavak di moram dobro birati kome ću pokloniti pažnju, jer dva Davora Bobanca ne postoje, a dicu ne planiram.
Čitamo se sutra.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Foto galerija:
* sve fotografije: Jelena Lojina/MLP-U
