Prošli tjedan se održao treći, službeno drugi, a meni prvi Stonerski glazbeni Bearstone festival, od sride do nedilje u kanjonu uz rijeku Mrežnicu, između Ogulina i Slunja.
To bukvalno znači 5 dana teške rokenrol muzike uz 30 više ili manje poznatih bendova i izbrojano točno 26 sati i 45 minuti rokanja autorske glazbe, plus 19 sati kreativno spontanog ludila na jamm sessionu.
Krenuti to sve ozbiljno recenzirati nema smisla, ne želim da vas udavim. Bilo je takvih ljudi i njima svaka čast. Ja sam tu da vam okvirno, nekako dočaram dojam kako to sve izgleda, a da ostavim dovoljno znatiželje da se i sami uvjerite u to.
Ali prije pisanja ovog osvrta tribalo je ipak par dana preživjeti after depru nakon dolaska doma. Taman kada sam počeo razmišljati šta nije u redu samnom i mojim životom sjetim se čiji sam sluga i kako strpljivo moram sačekati da se potrošeni endorfini, dopamini, kortizol, oksitocin i ostala družina vrate na normalne nivoe, bez pomoći sastrane.
A tribalo se i po dolasku tamo naviknuti na nove uvjete, jer sam brzo skužio po čemu je festival dobio ime. Prije će te sresti medvjeda nego signal za mobitel u krugu od nekoliko kilometara. Pet dana bez signala usred sezone, meni koji živim od turizma je zvučalo i kao kazna i kao blagoslov.
No, nekako sam se već snašao, pričat ću ti.
Naš mali Žućo kupljen upravo za ovakve akcije se pretrpao stvarima, spizom i alkoholom, kao da bježimo iz zemlje u nepoznato. Jedva je bilo mista za naše dvoje dice (Milu i Geppeta).
Krenuli smo već dan ranije da zaposjednemo svoj teritorij na vrime. A kada smo došli sat nakon otvaranja kapije već je 50ak auta na ogromnoj livadi zauzelo najbolja mista.
Ipak plac koji smo uvatili bio je ko na Mejama u Splitu ili Beverly Hills u Los Angelesu, blizu rijeke, blizu toaleta, vode, tuša, i ne daleko od svih bina, sa komfornom i privatnošću za sve.
No već do subote to je izgledalo ko favela Buenos Airesa ili izbjeglički kamp. Trebalo je ugraditi semafor za uć i izać iz svoje jazbine.
Ipak, nije važno di si, važno je skim si.
A ljudi oko nas, Mađari, Nijemci, Austrijanci, Francuzi, Srbi, Međimurci…sve tetovirani dugokosci, napokon da se ne osjećam ko izrod.
Čim smo se smjestili došao je jedan pristojan momak iz susjednog šatora, predstavio se, ispričao za glasnu glazbu i ponudio da je utiša, te kao znak dobrodošlice donio dvije vrste Mađarske rakije za probu. Popratili su ga ostali drugari, a ja sam uzvratio sa kaštelanskim crljenkom u crvenoj crnoj AC/DC čaši. Biću iskren, ja se često požalim sebi i svemiru kako na svim koncertima i festivalima koje pohodim ljudi su većinom distancirani i plemenski nastrojeni, drže se svog društva, ostale ne gledaju. Ovdje odmah u startu demant i do zadnjeg dana potpuna otvorenost i pristupačnost.
Zlobnici će reći da je to tako kada nema interneta, pa se moramo družiti. Ja ipak virujen da ovakva vrsta glazbe u ovakvoj prirodi više zadire u dušu i srce čovika nego što samo draška primitivne nagone.
Program je započeo u četvrtak, točno u 16.15 na maloj drvenoj bini pored rijeke, sa nastupom čak 3 domaća benda A Gram Trip, Jantar i Entropist koji su savršeno nas uveli u energiju i moć teških nota stonerskog, hard rok, metal i punk roka.
Nisam si htio pokvariti opuštanje i doživljaj razmišljajući kako ću obraditi, pisati zabilješke, slikati, snimati i recenzirati sve redom bendove, jer generalno nitko me ne tira da pišem i ovo činim samo iz gušta. Ali kada sam vidio i čuo sijedog lika u žutoj havajskoj košulji kako skače i dere se kao da mu život ovisi o tome mora sam upalit kamericu:
Uz žestokog gitaristu koji me neodoljivo podsjeća na Nick Kyrgiosa, bas i luđački bubanj nije se moglo ostat ravnodušan. Posebna zahvalnost i sreća koja se osjećala kod svih bendova što imaju prigodu ovdje nastupati kulminirala je kada je pjevač Mateo Melloni pri kraju nastupa krenio grliti mene i većinu u publici, ne zaboravivši se javiti i ekipi koja je bila dole sastrane. Kakav lik, kakav bend, joj. Slowtorch iz Italije, da ne zaboravim.
U 20.30 prebacujemo se 50 metri dalje isprid veće JAM STAGE bine gdje su se okupili glazbenici iz ostalih bendova i improvizirali šta im padne napamet sve do 1 ipo ujutro.
E tek tu sam se zaljubio u stonerski rock, jer točno to je ono šta želim i što na mene utječe kao droga i traži još. Mogao bi ih 3 dana bez prestanka slušati.
Čekaj, to i jesam uradio, nastavno sa sljedećim danom u 11 ujutro.
Bilo bi ludilo kada bi se sva glazba sa Jam bine snimala na disk i onda nekad tokom godine, za duge zimske noći i kratke dane ponudila ekipi na download sa službene stranice, samo za utjehu i lakše iščekivanje sljedećeg lita.
Do jutarnjeg ‘đemanja’ u petak sam se ipak morao snaći za wi-fi, pa sam otišao put Ogulina (a Ogulin je na Braču-rekao bi jedan spitski grafit).
I onda nazad na uživanje bez voznog plana i reda sve do 18 sati, što sam iskoristio pridruživši im se na bini, sa usnom harmonikom glumeći dosadnog komarca koji samo zuji, ali ne ubada.
Kome se sluša i spava evo videa ovdi:
Organizator me bacio u veliku neugodu i dilemu koga pratiti i slušati dok se borim sa zvukovima improvizacije na jednoj bini (što mi savršeno odgovara), a na drugoj već u 13.45 su opet 4 luda benda u nizu, Tight Grips, Quiet Confusion, Stonetree i Baron Crane.
Ali odmah nakon njih u 18 sati po prvi puta veliki Stone stage otvara svoja vrata koja su do tada bila zatvorena. Mislio sam da je pauza do 19 sati kada sam na flajeru gledao raspored i tamo ovakva 3 znaka u 18 sati: ###.
Evo tek danas sam čuo da je stvarno bio bend tada koji za sebe kažu da se odazivaju na 3 udarca dlanom u bilo koju podlogu.
Slijedili su Gnome, koji se među ostalim raspoznavaju po crvenim čarobnjačkim kapama.
Onda idu ‘Muscle Tribe of Dangerand Excellence’, pa bend koji 7 puta sebe naziva svinjama ‘Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs, Pigs’.
Izgleda da smo stvarno ušli u Evropsku uniju, jer sve je bilo točno u minut po satnici i nema mjesta improvizaciji (osim na jamu, ali opet u okviru satnice).
Stići poslušati sve vjerujem da nije niti organizator učinio, već su mu neke bedove ko i meni prepričali.
U 22.45 headlineri, glavne zvijezde ‘High on Fire’ i onda u 00.15 bend koji sam najviše upamtio ‘Mother Vulture’, pravi circus na pozornici. Samo im je falilo da voze biciklu na jednom kotaču dok đongliraju sa 4 naranče. Davno nisam vidio toliko energije i entuzijazma na jednom mistu, skakanja i plesanja da sam se ozbiljno zapitao čime se hrane i mogu li posuditi malo.
Ne dočarava ova slika puno toga, osim da je pjevač pljunuti Rami Malek koji je glumio Freddy Mercurya, a akrobatski basista kao da je sin Stue Cooka iz Creedenca.
A ja ću valjda dogodine imat pravo biti malo bliže bendu, jer ovako snimanje i slikanje mi sve više izgleda kao paparazzi špijuniranje nego izvještavanje.
Nakon toliko sati muzike, vjerovatno najviše uživo u mom životu u jednom danu teško je bilo skupiti snage za još jedan domaći bend u pola 2 ujutra, naš ponajbolji i s razlogom nagrađivani Chui na Jam stage bini. Ali opet nisam odolio i poslušao sam ih 15ak minuta. Inače ako se ne varam tad sam prvi put na festivalu čuo neki instrument, a da nije gitara, bubanj, bas i klavijature, a to je saksofon.
Subota je glavni dan i tek tada se festival isplatio organizatorima.
Dok je od 11 sati jammanje, ja jedva nalazim mista za svoj šugaman bilo di u ladu, a sve je više ljudi koji su dovoljno hrabri i ludi da se ubace u 14 stupnjeva Mrežnice. Ja sam tek na par sekundi zamrznio svoje potomke i brzo izletio, dok su drugi imali i dušeke.
Zavidim!
Od 13.45 opet počinje bučiti mala Mill stage, a meni se teško pomaknuti sa poluotoka di ležeći slušam stonersku sporu vožnju i pronalazim oblik i smisao u svakom bijelom oblaku iznad sebe.
Lijevim uhom slušam jamm, desnim Mill stage i bendove Azutmaga, Rifftree, Acidsitter i Kayleth.
Ne može više kroz jedno uho ući, a kroz drugo izaći, pa da izbjegnem daljnje sudaranje i kratki spoj brzo sam im se pridružio na maloj bini i obećao ženi da se vraćam u šator čim naiđe prvi loš bend.
Ušao sam nazad u šator u 3 ujutro.
Jedan bolji od drugog, drugi kreativniji od trećeg, jednostavno sam ostao otvorenih usta i samo pokušavao naći najbolje misto i za vidit i za čut, a da ne naljutim mrzovoljnog zaštitara koji preozbiljno shvaća svoj posa.
Tu je naravno i pitanje zašto se ovi bendovi ne prebace na veći jam stage, ali ja mislim da bih se onda izgubila ova intima i prisnost sa bendovima koji su tu kao da ti sviraju u dnevnom boravku. No, ipak mi krivo što su bili u istoj razini sa publikom po visini, tako da samo onih par ljudi odmah isprid njih su mogli viditi šta se dešava i par košarkaša iza njih. Nekoliko paleta, 10 cm visine, ploča i tepih bi učinili čudo tu.
Posebno maštovito je bilo doživjeti prirodno potpomognut ‘light show’. Dva topless lika koji neumorno satima reflektiraju sunce točno u pravcu benda i stropa:
Završili su malo prije 18 sati i taman imamo vrimena prebacit se do velike Stone stage scene jer se tamo pojavio neki lik u crnini sjedeći na stolici sa akustičnom gitarom koja ima vrat od tamburice.
Nisam puno očekivao, a ostao zaprepašten. Nemeček.
Ovo je nešto najbučnije što se može dobiti iz trojca, a da nije uključena električna gitara, pa ni bas, samo akustara, bubanj i klavijature.
Dok sam se ja igrao skrivača sa suncem Slavonski psihodelični poetski etno rok je pružao idealan soundtrack, neodoljivo podsjećajući na legendarne Legen i Kries. Samo što potonji trebaju autobus za stić na svoj koncert, a ovi mogu stat i u moj auto.
Mala zamjerka je ipak što je već druga ili treća stvar na repertoaru bila ogromno duga i jednolična tužaljka koja me natirala na tjelovježbu uz 116 velikih skala uzbrdo do dvi crte signala na mobitelu iznad festivala. Eto otkrivene tajne.
Slijede BlitzPop, i po imenu i po zvuku mislim da su Englezi.
Živahna i ludasta mala plavuša koja skače i vrišti u mikrofon jako je dobro animirala publiku da se mrda, muva i pleše dok je bend udarao ritmove koji podsjećaju na funky Rage Against the machine. Nije lako biti jedino žensko u muškom bendu, jer za razliku od uredskog posla rokenrol potiče hormone razmnožavanja, ali oni su ih očito dobro trošili kroz instrumente.
Ne znam jeli iko osim mene to primijetio, ali pjevačica je u dva navrata se zahvalila publici sa Grazie mille. Ili joj je to poštapalica ili je stvarno mislila da je u Italiji, volio bih je pitat. Uglavnom super bend za kojeg se čudim da na fejsu ima manje pratitelja nago moji Kranksi, a na Youtubu 4 puta manje pretplatnika nego ja, prije nego li me ukinilo radi sexi spota Šetača.
Domaći Them Moose Rush kojeg sam gledao negdi u Zagrebu prije nove ere sam ipak odlučio žrtvovati u korist nešto ugljikohidrata i ostalih potrebnih namirnica koju su me držali na nogama, jer nisam jeo jučer od ne znam kad.
U kampu neki likovi idu uokolo sa natpisom na kartonu da su u očajnoj potrebi za svojom hranom.
Mislim da su se vratili nazad u svoj šator sa većom količinom nego što bi 10 specijalaca zaplijenilo u raciji. Jer kao što rekoh, narod je pristupačan i sve se dili.
A kad smo kod policije, vidio sam 1 njihov auto kako se samo provozao kroz kamp obznanjujući svekolikom pučanstvu svoju nazočnost. Nisu se zaustavljali, sve u redu, hvala lijepa, dođite opet.
Vatrogasce srećom nije bilo potrebe zvati, jer na sredini livade su se organizatori lipo potrudili obezbjediti zaštićeni krug sa šljunkom za grilanje, okruženo kamenjem i nekoliko protupožarnih aparata.
Kola hitne pomoći sam jednom vidio i to samo radi uganuća i loma noge nekoga.
No, osim ljudi na nekoliko šankova za hranu i piće oni koju su najviše prljavog posla obavili su čistačice zahoda koje su svako malo ulazile da počiste nered, osvježe teritorij i donesu papire, dok je boca za dezinfekciju ruku bila na svakom izlazu.
A auto sa strojem za čišćenje kemijskih wca je bio tu više puta dnevno.
Nije lako, ali mora se.
Vratio sam se na grčki 1000mods, jer na njih sam bio upozoren od strane Vanje, bivšeg kolege stand up komičara koji ih je gledao u Močvari prošle godine. I nisam pogriješio.
Kako oni samo dobro voze, kao V8 na routu 66, ili za nas smrtnike 16Ve preko Boraje. Odmorite se od čitanja, maknite od ekrana i kliknite na moj link doli.
Ali upozorenje, jako je zarazno i ne izlazi iz glave cili dan.
Po meni to je esencija stonerske muzike, uzeti jedan rif i onda ga svirati do besvijesti. Za sada su jedini koje sam i nakon festivala preslušavao doma. I vidim nisu jednolični kao Grčka nogometna reprezentacija, a ima tu naravno materijala za preslušavanje i od ostalih, za put oko svijeta.
Slijede njemački Colour Haze i da se pohvalim, ili osramotim (kako se uzme), od stranih bendova jedino sam njih znao unaprid i već preslušavao i prije nego sam čuo da će ovdi nastupati.
Rekao bi drug Marin iz Šibenika, kao da opet proživljavam sudačku nadoknadu kontra Talijana, nikad kraja. Nisam ih snimao, jer im je svaka pisma po 10 minuti, a moj limit držanja mobitela u zraku i smetanja svakom iza sebe je do 8 minuti. Ali što ne znači da nisu jebenica čut, od 11 do ponoća.
Uz tek 15 minuti stanke između bendova slijede dugo očekivani Kadavar, berlinski psihodelični stoner rokeri koje sam imao sreće uhvatiti cilu pismu, a da je manje od 5 minuti:
Ako se mislim ovim ozbiljnije bavit, a nakon 55 dugometražnih recenzija mislim da hoću, onda moram se i ponašat ko izvjestitelj i nabavit dobar aparat za fotke i snimke te obisit oko vrata press iskaznicu.
Al šta ću kad ja volim guštat u muzici i ne mislit o poslu, a karte za ovaj festival sam kupia i prije negoli je izišlo iti jedno ime u najavu, i prije nego li mi je palo napamet (usred festivala) da pišem o svemu tome. Ali ko radi ono što voli onda ništa ne radi cili život, a to posebno volim.
Posljednji Kadavar je otprašio svoj set kao da su izašli iz 70ih, nešto između Black Zeppellina i Led Sabbatha.
Jedino šta mi se nije sviđalo je uporno pozersko ponašanje basiste sa šeširom koji je upao u sterotipnu ulogu glam rokera, samo mu je falio duvan u ustima. Ja ne znam jeli svirati bas u bendu nekome dođe kao kazna, pa umjesto da stoji u kutu bine i ne miče se, što nažalost mnogi čine, neki se raspištolje baš za inat gitaristu i pivaču. Sinoć je to kod Mother Vulture izgledalo ludo i blesavo, kod Kavadara malo pre tinejđerski. No dobro, odličan koncert za kraj službenog dila velike bine u subotu i još jedan bend za preslušavanje.
Jedan ipo je ujutro, ali ko nakon ovoga želi ići spavati?
Na jam stage bini su se pojavili neki likovi zvani ‘Freakin Disco’, čak dvojica za elektronikom, jedan kao da je inženjer lake struje, dok drugi haker i klavijaturista, bubnjar i samozatajni lik sa Gibsonom bez pojačala, uštekan izravno u mixetu. Da ih čuje Dino Dvornik preporodio bi se.
Techno ritmovi su se dizali i dizali, a ekipa bila spremna za plesanje cilu noć. Gitara i bubanj su ipak bili tu da nas podsjete da još nije krenio Modem festival, a usporedio bi ih sa My Baby i našim ABOP-om. After bolji od partija za neke. Predvidilo im je sat vremena zabavljanja ekipe, ali mislim da su prvi i jedini probili taj limit za još 25 minuti. Nas stotinjak ih je uporno zvalo za još, ali opet su ušli u knjige povijesti kao jedan od rijetkih bendova koji se na prvi bis vratili nisu.
Inače kad smo kod biseva na koje sam postao posebno osjetljiv u zadnje vrime, jer su predvidivi i šablonski, na ovakvom festivalu jednostavno nema mista tome, pa su bendovi razradili posebnu taktiku. Predzadnja pisma im je ona najbolja i dugačka koja simulira svršetak i orgazam, a onda ostaje još 5 minuta za krešendo i zbogom, doviđenja, bez da se publiku šta pita. Nije loše, mudro čak.
Peti dan jednostavno nisam izdržao, zaželio sam se svog kreveta i svoje wc školjke.
Iako sam čuo da su na malom Mill stageu odlično prašili sinjski Vukojarac (skoro svake godine ih na Gljewstoku slušam), Misery Crown, Rens Argoa i Zolle.
Jam staga više nije bilo, jer su svi potencijalni svirači otišli ili doma ili svirati dalje negdi.
Bearstone je najbliže Woodstocku u 2024 godini. Ne naravno po pitanju zvijezda koje su nastupale, niti po broju stisnutih tijela isprid jedine bine. Već po energiji zajedništva i ljubavi prema dobroj glazbi… , naravno sve potpomognuto prirodom bez signala. Doduše i država je pomogla raseljavanjem stanovništva okolice i onda manjku potreba za jačim tele repetitorom u blizini.
Ali na skoro svakom koraku, od volontera do izvođača, pa i na kantama za smeće svakih par metara osjeća se zahvalnost što smo prisutni u momentu na tom bogomdanom komadiću zelene balote. Ali svjesni da smo samo gosti i da ništa to nije naše.
Zezao sam se sam sa sobom dok sam ležeći brojao zvijezde kako od stonerske muzike trava i drveća sigurno brže rastu nego na Modemu. Ovdje je moraju šišati prije i posli festivala, a tamo ništa. Ne znam za to, svakom po njegovim ukusu. Ali ja ne mogu i ne želim zamisliti 8000 ljudi naspram ovih 1000 do dvi, ovo je baš ono taman, po mjeri čovjeka i nadam se da će poživiti još desetljećima.
Ali samo uz pomoć publike, volontera, izvođača… , jer ne zaboravimo da rokenrol više nije ‘mainstream’, i da gotovo pa ne postoje mediji koji ga prate i guraju kao što je to bilo nekada. Bearstone postaje poseban, gotovo revolucionarni pokret i treba ga takvog svim snagama podržati i gurati.
Mene više briga nije ko nastupa, znam da će biti dobro, a ja ću biti sudionik na jedan ili drugi ili treći način.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
