-‘Od stakla ljubavi spa….’
– -‘Ne, ne, ne….’ Ispravljam curu na ulazu u klub dok čita natpis na mojoj majici.
–‘Piše: Od pakla ljubavi spasila me droga‘.
–’Ajme, ma ja mislim da je oboje loše.’ Očito razočarano u emocije odgovara ona.
Kao čovjek s iskustvom ostavljam je sa riječima da je razlika između lijeka i otrova samo u doziranju.
Osim par pivi, droga mi ne treba za uživati u koncertu grčkih stonera 1000mods koji su se iznenađujuće ukazali u srijedu u Azimuta.
Možda ne bih nikada za njih čuo da nisu bili ‘headlineri’ ilitiga glavni izvođači na velikoj bini Bear stone Festivala prošle godine u Lici.
Dijelio sam tada oduševljenje s hiljadu duša i samo jednom, i to baš u pravi tren izvadio mobitel da snimim ovu stvar koja najbolje predstavlja i njih i taj žanr:
Mozak voli obrasce, ali ne voli nedovršene stvari, tako kada jednom čuje ovaj rif on ne prestaje da se vrti u glavi pokušavajući mu dati kraj. To se zove Zeigarnik efekt – tendencija da se bolje sjećamo nedovršenih zadataka.
Možda se i njima to desilo u stvaranju ove pjesme, jer tome rifu nema kraja…
I zato sam došao na koncert, da čujem jedan rif u svakoj stvari koji će se svirati do kraja svijeta, dok ja tresem glavom u ritmičkim intervalima udarajući u obraze kosom koju planski nisam prao pet dana.
‘Jer je svakoj glavi bolje kad se klima gore dolje’, pjevali su TBF na drugom albumu.
Žurili smo ja i drug Vanja iz Splita u Šibenik koliko smo mogli, preko Boraje, na pogon Motorheada i Opel Astre. On nakon posla, ja nakon još jednog sprovoda šampionske igre Hajduka. Hoće li uskrsnuti znat ćemo za 3 dana?
Koncert je službeno planiran u 21.30, a iz iskustva znam da nakon što završi predgrupa to bi moglo početi oko 22.30.
Iskustvo se još jednom pokazalo kao statistika, puno govori, a malo otkriva. U klubu smo došli rano, već u 21.44, i umjesto da naručim picu i poslušam predgrupu jurio sam sa ulaza pred binu jer su 1000mods već prašili. Očito za strane izvođače vrijede druga pravila, iako smo u istoj vremenskoj zoni sa ovima.
A baš sam se veselio čuti zagrebačku predgrupu Road rats za koju vrijedi opis: ‘Njihova glazba spaja garage punk i speed rock, dok tekstovima hvataju duh slobode, otvorene ceste i unutarnjih previranja.’
Ovo posljednje me posebno zanima, jer ja sam majstor unakrsnog preispitivanja, pa bih rado dao neku podlogu ili soundtrack tome.
Ali bar se nisam dvojio tko su ovi na bini, jer taj zvuk dvije gitare od 1000mods bih prepoznao i u košnici svih zvukova gitare.
Da se ne bih slučajno miješali, oba gitarista sviraju Angusovu Gibson SG i to dovoljno govori kako su vjerni svom zvuku, bez mnogo filozofiranja. U stanci između pjesama imaju nasnimljeni rif od 3 tona samo da nije tišina dok se pripremaju za sljedeću. Dosta zgodno, upamtit ću to.
Snimio sam jednu cijelu pjesmu da je ponosno objavim, ali zvuk je visoke kvalitete smetnji na radiju bez antene. Nakon 3 godina ovaj mi je mobitel odradio svoje, ali pomoglo bi kada bi tonci u klubu spustili dva zuba niže na masteru.
Bend je predstavljao zadnji od svojih 5 albuma iz čak 19 godina karijere, naziva „Cheat Death“ s originalnim plakatom za ovu turneju, motivom dvije babe pored nadgrobnih spomenika na kojima na engleskom, hrvatskom i čirilici piše Mržnja i Granice.
Ali da sam samo njega ikada slušao možda bih se odlučio i da preskočim ovaj koncert, jer je više metalski nego stonerski. Srećom samo su nekoliko stvari odlučili predstaviti s tog albuma, a nas su počastili kompilacijom sa svih ostalih. Ipak su debitantski u Šibeniku, gradu koji je prvi u svijetu dobio električnu javnu rasvjetu, a evo sada prvi put u povijesti ugošćavaju električne rokere iz Grčke.
I naravno da su počeli ranije, jer sljedeći dan su već svirali u Banja Luci, danas u petak su u Beogradu, pa onda romantične destinacije kao Timisoara, Cluj, Bukurešt, Priština, Skoplje, Tirana. A prošli tjedan su bili u Rijeci, Kranju, Mariboru, Zagrebu i Novom Sadu…kao kamion humanitarne pomoći 91..
E to se ljudi moji zove rokenrol!
Naravno da ne pjevaju na Grčkom, jer tada se ne bi makli iz Atene, ali tko želi pjevati na Engleskom neka izvoli lijepo kao i oni sjesti u kombi i svirati u svakoj mjesnoj zajednici, vatrogasnom društvu ili u ovom slučaju u bunaru Balkana toura, doslovce. Azimut je nekad bio gradski bunar, sad je izvor dobre glazbe.
O koncertu koji će moje uši dugo pamtiti mogao bih pametovati kako se gitare nisu najbolje čule, a kick bubanj gotovo ništa, citirajući druga Vanju, ali kada je netko zaljubljen u ovu vrstu glazbe kao ja, onda ništa loše ne čuje i ne vidi. Samo znam da je basista i pjevač ima takav glas kao da je peti instrument u bendu, jednostavno idealan za ovaj zvuk.
Tko je u blizini gradova koje sam nabrojao a voli stonerski groove i rokenrol neka se dokotrlja isprid bine i neće požaliti.
Hvala Azimut, za cijenu karte od simboličnih 12/14 eura mogao se poslušati svjetski bend koji redovno obilazi svijet i svira pred tisućama ljudi, a čuti ih u malom klubu je poseban doživljaj.
Nadajmo se da će doći opet!
* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
