Vinilna reizdanja starijih albuma postala su popularna povratkom vinila na scenu prije nekih petnaestak godina. U početku bili su više izuzetak nego pravilo, no uspostavom Record Store Day-a i vrtoglavim porastom prodaje nekoć otpisanih ploča, reizdanja i prodaja nostalgije postali su vrlo unosan posao.
Našim izdavačima trebalo je nešto vremena da shvate koliko blago imaju u arhivama, a prvi su se toga dosjetili u Croatia records-u i krenuli s reizdavanjem kultnih novovalnih albuma na koje su imali prava (od Idola, El. Orgazma, Haustora, Šarla Akrobate i drugih), a onda i svega ostaloga, od jazza preko Arsena, Gibbonija, zabavnjaka do Thompsona.
Posebno remek djelo, kojim je ovaj proces reizdanja i započeo, bio je box Bijelog dugmeta sa svim njihovim LP pločama uz nastupni singl pride, koji se danas prodaje i za 1000 eura na Discogs-u. Premda im se tada i nije toliko isplatio (omjer uloženog i dobivenog) i zbog toga malo usporio reizdanja drugih albuma, bio je pokazatelj smjera u kojem je trebalo krenuti. Skoro sva reizdanja Croatia records-a su luksuzno opremljena, najčešće s vrlo kvalitetnim pressingom na vinilu u boji, remasterirana, često i half speed u Abbey Road studijima u Londonu, s bogatom likovnom i grafičkom opremom, tekstovima glazbenih znalaca i kritičara, novim fotografijama, a opet vjerno reproduciraju naslovnice originalnih albuma.
Uskoro su krenula reizdanja na području cijele bivše države, pa danas imamo reizdanja albuma ZKP RTLjubljane; PGP-a, ali i hrvatskih izdavačkih kuća, posebice albuma kojim su izlazili samo na cd-u koji je zadnjih trideset i pet godina bio dominantan nositelj zvuka (iako je zadnjih desetak godina u slobodnom padu. pa ga tek posljednjih godinu dvije pokušavaju revitalizirati poput vinila).
Tako smo počeli dobivati i reizdanja kultnog splitskog ping pong benda TBF, nekoć poznatijeg kao The Beat Fleet. Ali to je krenulo vrlo neobičnim redoslijedom. Prvo smo dobili živi album “Perpetuum Fritule” u izdanju Dallasa, a krajem prošle godine i “Maxon universal”, na Menartu, a to je bio drugi album za ovu kuću. Nismo dobili prvi album benda s Croatia records, ni drugi “Uskladimo toplomjere”, koji je bio prvi za Menart i lani slavio 25 godina.
No, bez obzira na redoslijed, i “Maxon” je definitivno zaslužio reizdanje koje je u ovom slučaju luksuzno, remasterirano, na dvije ploče 45 okretaja. Očito se više pazilo na kvalitetu zvuka i izrade nego na komoditet slušača, jer moderni gramofoni, a većina nisu automatski i nemaju tipku za prebacivanje brzine okretaja s 33 na 45, nisu baš baždareni za ovakve ploče (dizanje tanjura i pomicanje remena nisu baš ugodan posao), a ni trajanje od 12-13 minuta po strani ploče nije baš optimalno.
Osobno, ovakve bih albume od pedeset do šezdeset minuta radio na tri strane s četvrtom praznom, ali to na duše izdavačima.
Daklem, da krenemo na posao. Splitska promocija vinilnog izdanja Maxona universala bila je 6.2. u caffe baru Marina, nasuprot Poljuda, pod paskom i u organizaciji Bože Gabrića, poznatijeg kao Božo Setač, frontmena splitskog benda Šetači, ali i vatrenog zagovaratelja kulture vinila, koji na raznim mjestima u Splitu organizira Noć Vinila i pušta glazbu sa starih, ali i novih ploča.
A u Marine je svojedobno bila i zabavna promocija albuma “Baba Yaga”, suradnje Alejandra Buendije (Alter ega Saše Antića iz Maconda) i Yaya iz Jinxa. Mislim da tada Božo nije imao ništa s tim, ali preksinoć jest. Kako sam shvatio, predstavljanje Maxona prvo je u nizu predstavljanja vinilnih izdanja splitskih bendova, jer već sljedećeg petka dobijamo čak dva, Stereotrip i New Gondoliers.
Mene je pripala čast da po Božinom pozivu ukratko predstavim album “Maxon Universal” pa sam bio i priredio tekst kojim slijedi u nastavku, ali ipak ga nisam cijelog izgovorio, jer nisam htio oduzimati previše vremena glazbi, pa ga donosim ovdje.
A Marina je te večeri cijela bila u znaku “Maxona”. Od majica koje je napravio Josip Vrban iz Lumer shopa, preko vreća do albuma koje ste mogli kupiti, a odmah potom dati ih na potpis Saši i Luki koji su to strpljivo radili cijelu večer.
Nedostajao je Mladen, ali ne možete baš sve imati.
The Beat Fleat nastali su negdje početkom devedesetih kad su članovi benda, koje je spajala ljubav prema hip hopu još bili u osnovnoj školi. Preko prijatelja Nikole Čelana početkom devedesetih saznao sam za bend, jer je on bio povezan i rani član. Družio sam se s njim i još nekim njegovim prijateljima, jer sam imao dosta glazbe, a i njegovi interesi su prelazili od hip hopa prema alter glazbi koju sam ja slušao.
The Beat Fleet sam na radiju prvi put čuo dok su još bili klinci, mislim na radio Splitu.
Prva dva albuma vrtio sam jako puno na cd-u u autu, bile su to uglavnom pjesme sastavljene od sampleova, ne baš skroz klasičan hip hop, poprilično različit od tadašnjih zagrebačkih sastava, s dosta lokalnog humora, uvida u splitsko stanje uma, ali i iskrenog uvida u tragediju života splitskih narkomana, redikula i posvuduša.
Ako je itko ikad opjevao Split s toliko iskrenosti, bez popusta, bio je to Saša Antić na prvom albumu “Ping Pong (Umjetnost zdravog đira)”.
Drugi je donio proširenje zvučne slike, još bolju produkciju (Luky), hitove koji više nisu bili lokalni, glazbu u kojoj je bilo mjesta za stare šlagere i glazbene stilove koji nisu uobičajeni u hip hopu.
I onda dolazimo do “Maxon Universal” -a. Deterdženta koji pere sve. Od kladionica, šarenih artikala, crnjaka i posebno glupih političara. I to na sobnoj temperaturi. Iako je bend proboj napravio “Toplomjerom”, ovaj je album donio zaokret u zvuku. Analogan zvuk pravog benda, rockerski, čvrst, solaže na gitarama, prepoznatljive rime, nekoliko semplova (Josipa i Arsen), a glazbeno je tu bilo i duba i popa, elektro popa, reggaea, psihodelije (Masovna psihoza) i naravno hip hopa.
Album otvara cvrčak s plavom tableticom e 271, antidepresivom (iako bend kaže da su htjeli podsjetiti na neki aditiv prehrani), zvukom ljeta, a odmah nas uvuče u “UV zrake”, ljetnu sunčanu stvar koja je dijelom ekološka (i o koristi i o štetnosti rečenih zraka). Jedino što je dobro da su se ozonske rupe u međuvremenu popunile, iako raka kože ima još uvijek.
“Papilova” je kladioničarski duhoviti rege u kojemu bend i pjeva, a Mladen i Saša imaju jako interesantan vokalni duel u drugoj strofi. Prilično zaigrana pjesma u kojoj sam prvi put čuo za etiopijski sumo i čileanski hokej.
Zatim slijedi himna muškaraca s plaže. Možda po uzoru na neke američke repere, ali apsolutno originalni opisi ženskih atributa, sa sisama s očima namjesto bradavica, koje nas samo u našoj mašti gledaju, dok se mi svađamo u kojeg od nas ona gleda.
A pred kraj upadamo već i u paranoju horor, jer nema bijega od velikih guzica i sisa koje stalno bulje. Bulje i bulje danas možda i u Bulja.
“Šareni artikal” vješto je i raznobojno upakirana antikonzumeristička pjesma, prilično dobar nastavak “Guzica i sisa”, koje dobro prodaju i šarene artikle. Ali i žuju i pan kad navijamo na raznoraznim prvenstvima kontinenta, il dva. Naravno da smo svi konzumeristi, pa ćemo navaliti i na “Maxon” dupli vinil koji nije crven zelen žut, ali je potreban. Ako i nije, nakon ove pisme će biti.
“Arsena” naravno volim odavno, a “Nostalgična” je izvrsno ukomponirala “Arsena” u TBF narativ, a genijalan spot i reminiscencija na djetinjstvo i prolaznost života, ali i žestoka antiratna poruka čine jednu od njihovih najprepoznatljivijih pjesama. Krik je to protiv primitivizma i mržnje. A i danas, nažalost, svjedočimo da je pjesma opet itekako aktualna u svojim porukama. Ovo je prva u nizu malo depresivnijih pjesama, no ipak s optimističnim krajem.
“Tobogan” je bio jedan od singlova s albuma, premda nešto manje poznata stvar. Teme su opet slične kao i kod “Nostalgične” i “Šarenog artikla”. Započinje Luka, a kasnije se dodaju Mladen i Saša. Pitanje pravde, divljeg kapitalizma, slobode.
A onda je tu i treća u nizu društveno angažiranih, i ona govori o stanju u Hrvatskoj i danas. “Heroyix” je rokerska stvarčina o besmislenim saborskim raspravama, sponzorušama, velikim hrvatima koji slušaju Cecu i slične, al se busaju u prsa domoljubljem. A malom ćovijeku ostaje nacionalizam ili piva na zidiću ili životarenje s poslom koji nije dostatan za normalan život.
Kad dođe povik “Heroji” onda se pjesma pretvara u moćan krik protiv establišmenta, političkog, estradnog i životnog.
“Bog i Zemljani” opet je jedan SF hit o invaziji svemirskih gmazova. Nastavak “Hakikija” i još par pjesama s prethodnog albuma, a prethodnik “Smaka svita”. Naravno da je riječ o alegoriji. Al jedan od najduhovitijih tekstova koje je Saša napisao.
“Esej” započinje rifom, ali ubrzo prelazi u navijački singalong. Tekstualno podsjeća na stvari s prvog albuma, nizanje rima i igra riječima. Ponovo jedna stvar o politici i izborima.
A onda idemo opet u ljeto i “Alles Gut”, “Marleyja” (kojemu je te večeri bio rođendan na nebu) i atak koji je masivan. Ne sjećam se da je itko opisao tako dobro Split ljeti. I napisao optimističnu stvar u kojoj spominje i lupeže i glupe političare. Moram priznati da sam se iznenadio kad sam ih 2003. vidio na ST festivalu na kojem su ubrali i nagradu. Al bez pogovora pjesma je ljetni hit stoljeća i možda njihova najprepoznatljivija stvar
I za kraj psihodelično rokerska 12 minutna “Masovna hipnoza”, da ne bismo završili s vedrim notama.
Album nam je donio raspjevani TBF s organskom svirkom, izvrsnom produkcijom Saše Lukića, koja i danas zvuči recentno i moćno. I koncerte nakon albuma koji se još pamte. Ali i bio uvod u meni njihov najdraži album, “Galerija Tutnplok”, na kojem su svoj stil razvili do savršenstva, kombinirajući najbolje momente s drugog i trećeg albuma, zvučno, produkcijski i glazbeno, a Saša je napisao i najbolje i najinspiriranije tekstove do tada.
Nadajući se da ćemo i taj album imati na vinilu, možda i prije 2027. kad mu je dvadeseta godišnjica, ali i da će TBF nakon desetgodišnje pauze izbaciti i nešto novo, ostavljam vas s “Maxonom”, najboljim deterdžentom u novijoj hrvatskoj povijesti.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
