Teško mi se bilo natirat nešto napisat o koncertu Dropkick Murphysa sinoć, jer opet mislim da nisam dostojan atmosfere i veličine benda uopće. Pregledajem slike, pa odem na Facebook, pa mi neko piše na WhatsApp, pa pomazim cucka i macu, pa si napravim kafu, umočim kekse, pogledam gmail inbox, javim se bogatom rođaku iz Nigerije u spam folderu, padne mi napamet i olakšat se tenzija posjetom Porn Hubu, al onda bih samo zaspao. Još se samo šišat nokte nisam uhvatio, da izbjegnem ovo.
Pa ću onda pisati iskreno i bez glumatanja, svoj tok misli, jer to mi je najlakše. Dropkick (u nastavku DKM) je jedan od onih bendova za koji kada ja čujem da neka osoba ne zna za njih, nabijem je lagano na stup srama. A da se mene pita da nabrojim 3 pisme i 2 albuma, pravio bih se gluh. To je onaj bend koji živiš, ili ne.
Za sve one između, to je kao da nekog Amera dovedeš na Dubiozu Kolektiv, sve će mu to biti super, samo neće razumit ni poruku, ni smisao ni poantu, al će se dobro zabavit.
Ali kad je mene neznanje sprečavalo da ikad nešto krenem radit? Ili doživit ono malo što sam znao, a to je da su oni najveća koncertna žurka, parti i tulum na otvorenom prostoru?
Stigli smo oko 8 ipo, taman da ispratimo predgrupu An Slua.
To je tako, predgrupa ima po ure da se dokaže, onda je po ure sređivanja njihovog nereda da u 9 nastupe glavne zvijezde. Šalata je već bila krcata sredovječnim pankerima s irokezama, zelenim kosicama, kožnjacima, lancima, majicama sa svih prethodnih turneja. I mladunčad, potomci potonjih su dovedeni na ranu edukaciju o dobroj glazbi, tako je bija pravi gušt vidit ovog klinca s irokezom i ukulelama na ogradi, pod visokim pokroviteljstvom njegovog stvoritelja.
Mene su moji vodili na…Ma to sam već stoput rekao, pa neću ni spominjati Lepu Brenu više.
Kreće se s razglasa, legendarnom “If the kids are United” od Sham69 kao uvodom u “The lonesome boat man”, “The boys are back” and “Kids games”.
Na četvrtoj stvari “The State of Massachusetts” sam saznao vrlo važan detalj, oni nisu iz Irske, nego iz Bostona. Kako sam mogao tako promašiti? Pa di neću kada Irske zastave se vijore kao Hrvatske na dočeku rukometaša, a oni sviraju gajde, harmoniku, benđo i pravi Celtic folk punk. Sve su pjesme navijačke, za neku suludu svadbu u Corku, ribarsku noć u Dingleu, sprovod u Edinburgu ili demonstracije u Belfastu.
Znam da Edinburg nije u Irskoj, ali ja sam bogami tamo prisustvovao sprovodu koji je bio veseliji od mog rođendana.
Drago mi je bilo i vidit da je većina benda u crnini, u čast nedavnom preminulom, velikom i dobrom čovjeku Zorislavu Hodaku, ocu Miše Hodaka, mog najboljeg prijatelja. Hvala mu i vječna slava.
Upozoreni smo već ranije da ponesemo rezervnu odjeću, ne radi blata, kiše ili zime, već obilnih padalina tekućine od hmelja i kvasca iznad naših glava.
Ali to je kao da kupača upozoravaš da bi se mogao u moru smočit.
Ja sam taj koji prvi baca pive prema bini, samo ove pive su koštale 5,5 €, a 5 je granica iznad koje ne idem u blagoslov poškropavanjem. A ionako sam se za istu cijenu odlučio za misno vino s kolom.
U nekom momentu oni mali s gitaricom i irokezom se popeo na binu i zajedno zasvirao s bendom, započevši na najbolji način svoj pohod na punk rock svirke, uz nadam se isti takav slobodarski svjetonazor.
A mene su gurali da nosim cvijeće onoj….ajme opet ja stim.
Premjestili smo se penzionerski na tribine, za bolji pogled, da u miru čujemo i snimimo pjesmu o Johnnyu, a kad i tamo jedan savjestan mladi otac je poveo svog sina na glazbenu edukaciju i punk rock inicijaciju.
Znam da su kao pravi pankeri DKM anarhisti, ali i antifašisti, dovoljno je čut ime albuma iz 2022 “This machine still kills fascists” kao omaž Woody Guthrieju koji je tu izjavu (bez riječi still) na naljepnici imao na svojoj gitari davne 1943.
Veselica u rangu Gogol Bordello i Kultur Shocka je nastavljena obradom “Dirty Old Town”, a ja sam se već ozbiljno počeo pitati hoće li se ovi Ameri dotaknuti svog predsjednika, ili ne žele dirati u osinje gnijezdo.
“Ne znam koliko ste vezani s bejzbolom o kojem smo pjevali, ali sigurno vam je poznata američka politika i predsjednik Amerike koji misli da je predsjednik svijeta.” Ne sjećam se sad točno kojim epitetima ga je Ken Casey onda počastio, ali nije baš pozitivnim, sve kao najavu pisme: “First class loser”:
He’s nobody’s friend
Yeah, he’s hated by all reasons
He only cares about himself
He parks in handicap spaces
‘Cause he’s a first class loser!
He’s a first class loser!
He’s a first class loser, I stab him in the eye!
He’s a first class loser!
He’s not my type of guy.
Ok, pravda zadovoljena, hvala vam.
Ali to nije sve, ide pisma za sve žrtve svih ratova idiota kao: Putina, Netanyahua, Trumpa: “The Green Fields of France”, obrada Eric Boglea, Škotskog kantautora.
Nakon sat i 25 skakanja, šutke i surfanja po rukama došao je kraj koncerta uz temu serije Kafić Uzdravlje. Normalno da je to bilo samo žicanje da se vrate, na što su odsvirali još nekoliko stvari, a cilu set listu možete vidjeti ovdje. Tu, baš tu, kliknite na tu riječ ovdje, ne ovdje nego tamo ovdje, u boji.
Dok fašizam mala vrata u Hrvatskoj je odavno srušio i sad nesmetano prolazi kroz velika, mi moramo slušati lekcije od stranih bendova kao Skunk Anansie i Dropkick Murphys, dok se neko od naših zabavnjaka i rokera ne odluči dignuti glas kontra domaćih malih Hitlera i Staljina.
Bio je to red veselja, red plakanja, red pjevanja, red skakanja, pa malo edukacije i škole, sve u malo više od uru ipo. Prvi put da nisam tražio još.
Ali da su repeticije nam potrebne, to obavezno, pod hitno.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
