Nekidan sam objavio osvrt na jedan koncert. Reklo bi se, rutinski pa čak i nakon toliko vremena od izbijanja epidemije.
Koncert je protekao kako je protekao, a ja svoje utiske ponio sa sobom. I ujutro kao i uvijek nakon koncerta, napišem recenziju u kojoj neke stvari pohvalim, a neke pokudim. Ni prvi, ni zadnji put. No, ono što je bilo prvi put, to je reakcija agencije koja mi je izdala akreditiv.
Naime, par sati od kad sam im poslao link objave (što činim uvijek kad je akreditiv u pitanju!), primam ni malo ugodan telefonski poziv.
„pročitala sam vaš članak, on je …. „ … nemam pojma koji su sve „komplimenti“ udijeljeni meni i objavi, jer sam bio u stanju šoka, tek su mi u sjećanju ostala dva epiteta: „subjektivan“ i „opširan“.
Zahvalio se na informaciji i poklopio.
„Subjektivan“ i „opširan“, i to bi između ostalog trebalo biti predmetom kritike i otkazivanja bilo kakve suradnje, jer glas s druge strane je rekao da ih više ne zovem za akreditacije.
Ovaj portal nastoji uvijek donijeti činjenice u svjetlu u kojem jesu, bez uljepšavanja i podilaženja ikome, pa i organizatorima. Ne mogu svi događaji i koncerti biti naj .. naj, niti vrhunski i s time se treba živjeti, a pogotovo toga treba biti svjestan i organizator.
U predmetnom slučaju koncert je bio blijed. To je moj zaključak i ne samo moj. U razgovoru s nekolicinom posjetitelja nakon koncerta, na njihov upit kako je bilo, nisam odgovorio ništa, jer to nikada i ne radim, ali sam zato dobio odgovore, niti malo lijepe da ih prenesem. I nisam, jer svoj sud ne temeljim na tuđim dojmovima.
Dakle, taj moj sud nikada, svih ovih godina nije zasmetao ni jednom organizatoru, ni umjetniku. Bilo je lijepih osvrta, bilo je onako, prosječnih, ali bilo je i takvih, da predmetni osvrt liči na panegirik u poredbi. I ne zato što sam to htio ili iz bilo kakvih pobuda, već jednostavno jer je to ono što sam vidio i osjetio. Nakon svih, pa i takvih osvrta, bilo je komentara (nikad telefonskih poziva!), ali sva su ta razmišljanja ostala u domeni kulturnog ophođenja i uvažavanja mišljenja.
Nikada, apsolutno nikada, nisam doživio eksploziju gnjeva preko telefona i dakako, jednosmjerne konverzacije povišenog tona.
Agencija će preživjeti bez ovog portala i ovaj će portal preživjeti bez nje, no ipak gorak okus ostaje.
I na kraju, pada mi na pamet jedna poredba.
Ja u biti prenosim utiske i pokušavam riječima opisati ono što dolazi s pozornice, te sam time nositelj poruke/vijesti/opisa stanja.
Znam da su se u srednjem vijeku nositelji loših vijesti jednostavno ubijali. Tako je bilo nekada.
A sad!?
