Uvik sam se pitao kako mi promaknu ovako veliki bendovi kao Kraljice kamenog doba, zašto ih ranije nisam slušao. Dođem, pogledam koncert i saznam istinu iz prve ruke. Ne kao poklon, već kao šamar.
No idemo ispočetka.
Srijeda navečer, Šalata, Queens Of The Stone Age održavaju svoj drugi koncert u 2 dana, na istom mistu, oba rasprodana.
Predgrupu smo uhvatili samo zadnjih 10 minuta, jer su i svirali tek pola sata pred dobrim dijelom publike.
Je li netko poželio da sviraju duže?
Da stavim euro na tu okladu, previše je.
Tri rasplesane cure na bini s 3 mikrofona, u pratnji s 3 osobe u rozim kostimima na instrumentima koji sebe nazivaju So Good. Kombinacija Spice i Lambrini Girls s Avril Lavigne, wannabe Amy and the sniffers.
Cijenim trud i znoj, ne volim što psuju kao da su sad picale sat u osnovnoj školi, a bend u pozadini prigušen, kao da su samo plaćenici. Možda su pod maskama od sramote da ih ne prepoznaju.
No prosudite sami u videu:
QOTSA najavljeni u 21 sat, kreću u 20.55.
Nekidan molim svemir da bendovi odgode službeni početak na uru vrimena, ovi sad ih za inat i urane. Podsjeća me na trajekt između Švedske i Danske koji kreće 10 minuti prije zakazanog vremena. To je vjerojatno samo da zajebu nas Balkance koji dolazimo u zadnji tren na sve. Bučno je, brzo je, ne znam ni jednu pjesmu. Ovo već podsjeća na avanturu s Rammsteinom u Marseju, gdje sam znao samo Du Hast. Ali tamo je bio spektakl kao za otvaranje olimpijskih igara, ovaj bend nije položio za pirotehničara ili vatrogasca, pa je samo majstor za svjetlo bio zaposlen.
Na prve tri pisme imamo pravo slikavati između publike i bine prije nego što nas zaštitari deportiraju među smrtnike. Od tuda dolazi ovaj video:
Svi ostali profesionalci su samo slikavali i imaju naravno fantastične slike, ali mi imamo dobre snimke, iz prvih mogućih redova.
A meni kada ovo sada gledam nije jasno kako bend koji ima 2 gitare i bas, a negdje i 3 gitare i bas može početni rif, pa i melodiju u nastavku svirati apsolutno iste akorde na svim gitarama.
Da pojača dojam?
Slobodno jedan od njih može otići po ćevape, zapalit duvan, prominit žicu na gitari i poljubit se sa prvom obožavateljicom, od druge dobit plesku, nitko primijetit neće.
Ide plesna pjesma kako oni kažu, ‘Smooth sailing’, opet super snimljena, molim lijepo, ima na čemu:
Prebacujemo se ja i moj tim na tribine, jedva smo našli misto na skalama. Da su otvarali istočnu tribinu imali bi di sist.
Opet sam vidio Martinu Validžić, grlila se prijateljski sa zaštitarom koji onda pola sata kasnije ‘zaboravio je bio sve zajedničke akcije, zaboravio je bio sve zajedničke derneke’ i nju i frenda nije pustio pred binu već ostavio s nama smrtnicima.
Nema šta, savjestan radnik, ni vlastitoj majci ne bi pustio bez dozvole.
Sjedim, pijem Hidru, loše mi je. Glava me boli od ranije, a evo sad i stomak od ovoga soka, krivim bend. Imam neki dojam zašto ih ljudi vole, pogotovo ko je upoznat s tekstovima, ali ta vrsta rokenrola mi nema ni dušu ni srce. Niti malo bluza u pozadini, malo anarhije u stavu, sve je robotski rokenrol.
Ok, u jednoj pismi su imali nešto slajd gitare, a u drugoj neki zvuk kao usna harmonika. Ali nije ni za lijek, iako bi im dušu dala, i to doslovce. Pa makar im je ja svirao.
Josh Homme svako malo nešto brblja, pozdravlja istočnu tribinu s ‘I love you cunts’.
Na drugom nastupu u dva dana na istom mistu samo bi cover bend ili stand up komičar bez grižnje savjesti odradio isti repertoar, tako da su QOTSA opušteno rekli publici da oni biraju šta će se svirati.
Znam ja kako to ide, 50 ljudi ti vrišti 20 različitih pjesama, onu uz koju su se prvi put napili iza škole, a ti na kraju odsviraš ono što si i mislio i samo kažeš da si poslušao drugu osobu dole u crnoj majici.
Ko ti može reći da nije tako?
Bend je brz i živahan, svjetlosni efekti paraju nebo, no ne osjećam da je publika u deliriju. Ili sam ja to još pod dojmom Kultur Shocka i Močvare čija atmosfera je miljama isprid od ovog koncerta, pa i mnogih drugih.
Čekao sam i dočekao jednu od one dvi pisme koje stvarno znam, ‘Make it with Chu’:
Nakon nje slijedi onda poznata parada, idemo s bine samo da bi se vratili, jer ste vi to tražili, pa slijedi kulminacija koncerta sa još tri stvari.
Naravno svi znaju ‘No one knows’, pa i ja, slijedi light show krijesnica u vidu mobitela iznad glave, nismo ni mi iznimke. Ovi put nemamo tako dobar kadar, jer smo među rajom, ali zvuk je vjerodostojan:
Završava se s pjesmom koja nikako da završi ‘A Song For The Dead’ na kojoj su po mom prokušanom receptu letile (s ili bez pive) plastične čaše zrakom.
Ja nisam ima šta bacit osim te boce od Hidre.
Sve u svemu, zvuk odličan, publika zadovoljna, light show korektan, bend dostojan zadatka s rokenrolom za generaciju koja se većinom rodila nakon rata.
Čini mi se, malo kad sad razmislim, da je ovo tipičan odgovor na eksploziju i mobitela i interneta i kapitalizma, ovakav točan, brz, precizan, premalo slobodan i kreativan rokenrol kakav sam prošle godine gledao na Špancir Festu sa Franz Ferdinandom.
Jednostavno danas su droge drugačije nego one 60ih.
To je to!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
