Nakon prvog dana drugog izdanja Ship festivala koji je rasplesao sve okupljene i rastjerao tmurne oblake iznad Šibenika nije bilo lako ponoviti sve to u petak. Ovaj put sam se pomoću besplatne festivalske knjižice od 150 strana malo bolje educirao i pripremio te mudro izabrao koje ću bendove i izvođače podržati, a koje ne.
U četvrtak je bilo ‘samo’ 6 bendova i nitko se sa nikim nije poklapao, a u petak su se najavili čak njih 14, (uz samo jedan otkaz), ne računajući after u Tunelu, a to sve ne mogu popratiti ni 3 direktora festivala, a kamoli jedan ja. Šteta, jer ja sam ipak lik koji ne voli baš kad mora birat i rado bi sve pogledao.
Čuo sam da su Jonathan i Veja bili odlični, ali za ovaj put od 20 do 22 sata sam se prvo odlučio za orkestar složen od 11 umjetnika pod dirigentskom palicom Gennara Gatussa i prvom violinom Markom Livajom. Nakon takve uspješne predstave ostatak večeri ništa više nije moglo pokvariti.
Odmah nakon tog spektakla sam doslovce trčao na tvrđavu na kojoj su već odjekivale psovke i buka britanskih cura Lambrini girls.
Neuravnoteženi, neurotični i na rubu živčanog sloma agresivni grunge punk je tresao tvrđavom da je i sam Sveti Mihovil na nebesima 15 puta izmolio krunicu u želji da to što prije prestane. Ali promrzla ekipa u publici nije skidala osmijeh s lica dok je mlada britanka u kratkoj suknjici pokazivala crne tangice spuštajući se i penjući na binu nakon sjedenja i trčanja po tribinama.
Sve to vrijeme njen Fender Mustang, original ili falši, je ležao na podu dok su kolegice na maksimalnom pojačanom i distorziranom basu i bubnjevima ubijali prohladnu jesenju noć za susjede nesnošljivom bukom. Natjerale su publiku koju i nije bilo teško nagovoriti da odgovaraju na njen uzvik Fuck sa: Cops, pa Milanović, Plenković uz povremene slobodarske parole Free Palestine. Kad se samo sjetim kakve umjetnike sam gledao na ovoj bini, od Đorđa Balaševića do Amire Medunjanin pa nedavno Tommy Emmanuela, sve bi njih zamijenio za još jednu šansu da nakratko vidim gole sise frontmanice Phoebe.
Nije stvar sisa, imam ih i ja, već stava i drskosti da ih se pokaže.
Svoj očiti manjak glazbenog znanja im ni sekunde nije zasmetao da u potpunosti ispovjede sve što im smeta u Velikoj Britaniji i svijetu, ne tražeći niti nudeći oprost. Ne želim je se sjetit, ali izgled i izvedba me strašno podsjeća na kombinaciju Courtney Love i njenog benda Hole (koji joj je nosio neke novce dok se nije obogatila ubojstvom Kurta) i isto ludih kritičara punk repera Sleaford Mods koje smo imali prigodu dvaput gledati na IN Music festivalu. Nakon ovog i ovakvog koncerta nitko nije otišao kulturno uzdignut i oplemenjen, ali možda jeste inspiriran i ohrabren da u ovoj učmaloj državici punoj autocenzure digne svoj glas i upakira ga u bilo koju vrstu umjetnosti za koji gaji neki talent.
Hvala curke na šamaru.
Do 1 sat ujutro sam minglao okolo i pomalo slušao bendove Filip Rudan, poljake Franek Warzyna & Mlody Budda, te vesele makedonske repere Dope Kukjata na zelenoj bini koji su poveli i sve prijatelje na ljetovanje. Zbrojio sam ih čak 9 na bini, ali kako su konstantno bili u pokretu bacajući napuhane balune u publiku preko odbojkaške mreže nisam siguran da ih nije i više.
Dobra zezancija, ali nisu me kupili, pa sam na šanku Azimuta izmjenjivao iskustva i žalopojke sa Antom Gusićem, Alfom Vlajternative u iščekivanju s čime će me sad festival iznenaditi.
Jedan visoki i nasmiješeni momak, obučen u kimono, čudne frizure s kojom vjerojatno ni sam ne zna što bi, hvata gitaru i penje se na binu. Pridružuju mu se dva prijatelja, na basu i bubnju koji svi ukupno nemaju godina koliko jedan Jura Stublić.
Jedan sat je ujutro, nemam ni knjižicu, ni flajer, ni signala da provjerim tko su oni, samo se nadam da ne pjevaju neki ucviljeni pop rock s poezijom iz osnovne škole. Ali ne, ovo je hrvatski Repetitor, brzi, glasni, divlji, nepredvidivi, mladi i energični. Kao kontrolirana agresija pasa na lancu.
Jao što volim kada mogu nekoga ugurati u ladicu, baciti usporedbu s nekim poznatijim bendom, ponosno umišljajući da će ona učiniti posao za mene. Ali što to vridi kada nitko koga sam pitao nije čuo za američki Thee Oh Sees koji nije doprinio svojoj slavi konstantno zezajući javnost mijenjanjem svog imena u varijacije istoga, trenutno se zovu Osees, a krenuli su sa OCS. Bend ispred mene nosi ime kao inicijal moga imena, znači samo: D. Iščekujem skoru promjenu u D točka do točka D.
Frontman Oseesa isto ima čudnu frizuru i isto visoko drži gitaru i potpuno nepredvidivo i divlje svira kao ovi momci u Azimuta. Ovo nije ništa nego samo pohvala, jer takvih bendova i takve energije bi htio vidjeti još više. Od početka koncerta sam anticipirao da će se desiti, ali nisam htio biti prvi koji će pokrenuti, publika je iskoristila vjerojatno jedinu šansu na festivalu za šutku i ona nije stala čak ni na relativnom laganijim stvarima kao ovoj:
Zvuk na snimci nije idealan jer sam bio točno ispred same oluje, čuvao svoj kantun sigurnosti.
Ne mogu ne spomenuti basista koji je bio gol do pasa, kao i gitarista koji se riješio kimona da pokaže Tits natpis.
Po meni uloga basiste u bendu je da se sakrije u kut bine i pokuša ne zaspati od dosade dok ponavlja jedan te isti ritam sanjajući loop mašinu. U najboljem slučaju može skakati na mjestu glumeći bar nešto energično da radi. Ali ovaj basista, ovaj mladi momak je više toga odsvirao na jednoj svirci što neki nisu za života, i opet ne mislim da se presvirao ili išta pretjerao, jednostavno je nosio sve pjesme, davajući slobodu kimono tits frontmenu da vrišti, pjeva, glupira se i solira. Naravno i bubnjar je sve junački pratio bez greške.
Još jednom ogromno i lipo iznenađenje za kraj festivala koje se nije smjelo propustit. Naravno publika je tražila još, udovoljili su sa još dvi stvari nakon koje je tonac pustio neku glazbu, a basista zamolio publiku da mu donesu mobitel u plavoj futroli ako ga negdi nađu. Pjevač se odlazeći sa bine zezao da će onda odsvirati još jednu stvar kao zahvalu.
I što se onda desilo?
Cura koja je bila isprid bine upalila je svitlo na svom mobitelu, počela ga tražit i ukazala na mogućnost da je možda pao između bine i razglasa. I mobitel se na čuđenje benda stvarno pronašao, pa su sa smijehom odsvirali još jednu ‘jammarsku’stvar, na oduševljenje svih nas prisutnih.
Opet nema riječi s kojima bih dočarao tu emociju saznanja da u hrvatskoj postoji neki klinci koji razmišljaju, pa i sviraju van standardnih okvira. Iako bi osobno rado da se drže okvira materinjeg jezika, osim ako baš ciljaju na svjetske festivale za koje svakako imaju potencijala.
Još jedan divan dan gotov, večeras treća i posljednja noć s na oko vrlo dobrim repertoarom.
Vidimo se ili čitamo.
foto album:
*sve fotografije – Jelena Rogošić / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
