Solaža je kolokvijalni izraz, najčešće korišten u rock, blues, jazz i metal glazbi, koji označava instrumentalni solo, odnosno dionicu u kojoj jedan instrument (često gitara) dolazi u prvi plan i izvodi improviziranu ili unaprijed osmišljenu melodijsku frazu. Fokus je naravno na 1 instrument i jednog glazbenika u prvom planu.
U Šibeniku na tvrđavi Sveti Mihovil, po posljednji put za neko vrijeme sastala su se čak 2 gitarska virtuoza čija su srednja imena Solo, a prva imena Joe i Steve, prezimena Satriani i Vai, scenski službeno SatchVai. Točnije bi bilo SatrVai, ali onda bi se na Balkanu zezali da je Joe satrao Vaia.
Idealnih 27 stupnjeva u zraku bilo je nošeno vjetrom koji je na momente prijetio da će odnijeti platnenu nadstrešnicu ton pulta pored bine. Da to vjetar ne učini preduhitrili su ga tehničari i skinuli je sami. Kiša i sunce su im ovu večer bili manja prijetnja. Ja sam došao u crnoj majici od benda Morphine, što je bila čista provokacija s obzirom na to da ta kultna grupa ima 3 člana s 3 instrumenta, a ni jednu električnu gitaru, slično kao naši Kranksi koji tek trebaju da nastupe na tvrđavi u Šibeniku.
Za podgrijavanje atmosfere se pobrinuo Ned Evett, američki gitaristički znalac poznat i ponosan zbog svoje staklene gitare bez pragova koju je sam izumio, a nije da mu je ćaća staklar, štoseonokaže.
Imao je i sreću i čast što je gledalište već bilo krcato u iščekivanju glavnih zvijezda što ga je onda inspiriralo da bude komunikativan i energičan na gitari i vokalu. Zaslužio je pljesak publike, iako ne mogu reći da sam fan solo sviranja nad snimljenom matricom od benda. To govori da ili je škrt da plati ljude ili jednostavno nema nikog tko bi svirao s njim. Tommy Emanuel doduše svira uvijek sam, ali on sa svojih 10 prstiju mijenja njih 5 u bendu. Kao prije godinu dana na istom ovom mjestu.
Vjetar je pojačavao i s njim dizao perike starih rokera i suknje njihovih žena u publici kao i iščekivanja prema jednoj uzbudljivoj i glasnoj večeri. Osobno Steve Vaia najviše pamtim iz filma ‘Crossroads’ kada je odmjerio snage i ukrstio gitare u natjecanju s onim malim što je glumio Karate Kida, Ralph Machio, (za prijatelje Rafo Mačani). Tad je prvi i zadnji put u životu bio plaćen da odsvira lošije i pusti klincu da pobjedi. Ali kao i mnogi za svog života, izgubio je od samoga sebe, jer sve osim jedne solo dionice Vai je u filmu odsvirao sam.
Ako se ne sjećate posjetite se ovdje:
A Steve Vai je učenik od Satrianija i sasvim je dobro odrastao, zezao se Joe na početku koncerta koji opet nije počeo na vrijeme, već dvije minute ranije. Ugasila su se svjetla i publika željna gitarističkog spektakla je napokon došla na svoje. Iako su održali rasprodan koncert i dan ranije, na tribinama je izgledalo kao da su samo njih čekali cijeli život, kao kad sam ja čekao Claptona u Italiji. A dok su oni gledali njih, ja sam gledao tribine. Bilo je tu očitih zaljubljenika u gitaru koji doma nešto pokušavaju ali ih ne ide, do onih koji imaju i svoj bend kao Dino Jelusick.
Godine prisutnih su se kretale od 20 do 70, jer su svi htjeli vidjeti tu danas izumrlu vrstu Guitar Hero glazbenika. Uz iznimku jednog klinca koji je bio u pratnji savjesnog, zlobnici će reći NE savjesnog roditelja koji mu želi u svijest ugraditi neku drugu ljubav osim mobitela. Isto kao što neki ljudi vode dicu na utakmice uz nadu da će ih za 20 ak godina spomenuti u intervju nakon finala svjetskog prvenstva.
Je li u tome uspio mislim da dovoljno govore otvoreni dlanovi na ušima dječaka koji se time branio od napada decibela na svoje još mlade i osjetljive ušne kanale. I ja sam se osobno bojao da ću doživjeti prebrojavanje tisuća nota u sekundi da mi se zavrti u glavi, kao onomad na Yngwie Malmsteenu. Ali Joe i Steve su ovu večer ipak učinili dovoljno zabavnom i većim kritičarima od mene.
U tome im je pomogao i odličan bend, bubnjar Kenny Aronoff na najvećem kompletu bubnjeva koje sam vidio na bini. Nešto kao onaj od pokojnog Charlie Wattsa, pa puta tri. Slično bendu ABOP, ali tamo ih je pobogu dvoje na bubnjevima, jedan kontra drugog, ovdi je lik sam kontra svih, a izgleda kao netko tko ne voli da gubi.
Na trećoj gitari je Pete Thorn, s frizurom mladog Ozzy Osborna ili Alena Islamovića, ona kada želiš imat dugu kosu ali mrziš da ti upada u oči. On je više puta nego očekivano napuštao svoje radno mjesto ritam gitariste da bih se upuštao u samoubilačku avanturu soliranja između Joe i Stevea, pokazujući ipak svoje zavidno gitarističko umijeće. ‘Neka maloga, nek i on gušta’, čuo sam Steva i Joa kako komentiraju između sebe.
Meni ipak najdraži član pratećeg benda se pokazao samozatajni basist Marco Mendoza koji je otvorio i zatvorio koncert kao vokal, i to ne običan, već dostojan bilo kojeg rock benda. Dok je u međuvremenu služio kao podloga i lijepilo virtuozima na gitari, sa svojim basom.
Sat i pol vremena su se Joe i Steve razmjenjivali na bini, svatko sa svojim hitovima iz prošlosti i za svaku pjesmu s različitom gitarom koju u boljem music shopu vašeg grada sigurno pronaći nećete. Kada su udružili snage manje naslušano uho bi teško primijetilo tko počinje, tko nastavlja, a tko završava solažu u magičnoj sintezi dvije gitare i 4 ruku s 20 prstiju (18, da je jedan od njih Tony Iommi). Ali tu dolazimo i do one očite opasnosti da zvuče slično ili jednako, dok je netko očekivao okršaj stilova, ega i karaktera gitarističkih manijaka. Dobro, taj netko sam bio ja, za druge ne znam. Koliko sam u krivu evo vam 16.48 minuti šanse da se i sami uvjerite:
No zato se Steve Vai opet borio sa sobom kada mu je na binu dotegljena njegova 3 u 1 gitara, službeno ona s 3 vrata i 3 različita zvuka, u njegovom pokušaju da i on svira bez benda i matrice. Pretpostavljam da za proći preko granice s tom gitarom mu je trebao oružani list, jer da su naši branitelji to čudo imali u ratu on bi završio 90 i prve, a ne ovako rat još nije gotov, u nekim kockastim glavama. Stvarno se ne šalim, pogledajte ovdje:
U dva navrata je Steve sa svojim sviranjem započinjao interakciju s publikom, ono u stilu: Pitanje gitare, odgovor publike. Jako me iznerviralo kada u zadnju nije mogao sačekati odgovor publike do kraja već je odmah krenuo sa svojim soliranjem. Preciznost i disciplina ponekad stvarno ubijaju slobodu i kreativnost.
‘Hoćemo još, hoćemo još’ vikala je publika na tečnom amerikanskom jeziku pa su momci potpuno neplanirano i neočekivano morali se vratiti na binu odsvirati još dvije stvari, jednu koju znaju čak i zaštitari, “Born to be wild”, opet s vokalom sjajnog Mendoze.
Niste morali ni bit na koncertu, sve je tu:
Tim momcima je 65 i 69 godina i ako ne dijele istog osobnog doktora sa Stonesima ovo je možda zadnji put da smo ih gledali. Ali kako se od penzije živjet ne može, vjerujem da će nas zabavljati do kraja svog života, Solo ili Duo.
Hoće li netko nakon ovoga koncerta platiti dodatne satove sviranja gitare ili će svoju prašnjavu gitaru odnijeti u zalagaonicu ili je naložiti za gradele to će nam tek vrijeme pokazati.
* sve fotografije Valerio Baranović
Hvala!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
