Nakon fantastičnog koncerta Air-a na tvrđavi sv. Mihovil u Šibeniku gdje su samo njih dvoje na bini rasplesali i zabavili publiku, vjerojatno je nekome palo napamet ideja:
“Hej, kad nam tako dobro ide, kako bi bilo da sad umjesto dvoje dovedemo samo jednog lika na bini, s instrumentom?”
Izazov prihvaćen, došao nam je najmanji bend na svijetu, trenutno najveći živući virtuoz na gitari glavom i bradom gospodin Tommy Emmanuel.
Dobro, to već znate iz naslova, nije iznenađenje.
Tommyja sam prvi put imao prigodu upoznati u Opatiji 2008. kada je nastupao kao uvod u koncert tada već sredovječnog Chuck Berryja (82).
A onda prošle godine na Blues Heaven festivalu.
Sada da ja znam da vi nećete čitati taj tekst upotrijebio bih par baza od tamo, ali ne želim da se moram sudit sa sobom radi plagiranja.
Kao što je onomad to morao John Fogerty iz Kredenca.
Ali to bi značilo da je Tommy predvidiv, što on nikada nije.
Golemi je to nepresušni izvor glazbenog umijeća, od samog repertoara do uopće vrste glazbe i načina sviranja da bi se to išta moralo ponavljati.
A nije ni lako samo tako doći isprid ljudi i kolegama gitaristima nabijati komplekse, a normalnu ekipu koja kao ja gitaru drži na počasnom mjestu u ormaru u podrumu, natjerati da je sutradan izvadi od tamo, obriše prašinu svilenom krpicom i vrati je opet na sigurno, na sljedećih 5 godina.
Gledati i slušati njega je osim posebno glazbeno iskustvo isto i svojevrsni test osobnosti i samopouzdanja.
Tommy nije samo gitaristički virtuoz, on je i zabavljač i rado se obraća publici, najavljuje pjesme, ali i pokušava i podučiti, one koji su željni pokušati što i on.
S desnom rukom po četiri udarca po rubu gitare glumiti bongose, a onda krenuti sa po 3 udarca na vrhu gitare držati ritam i dizati atmosferu, a onda trzalicom (jedina dodatna oprema) oponašati kravlje zvono trzajući napete žice između vrha vrata gitare i ključeva.
Pratite?
Zvučalo je da kao je neki Indijski bog s 4 ruke svira, a sve što je većina mogla je samo pomoliti se.
I snimati mobitelom.
A njih je uvik bar nekoliko bilo u zraku.
Ja sam samo par puta između nogu skrivećki pogleda rezultate.
Za šire mase najdraže je kada odsvira neku obradu poznate stvari kao od Beatlesa, ali fokus je naravno na pjesmama sa nekog od skoro 30 studijskih albuma.
Vrhunac večeri se desio kada je Tommy stao i pomalo bahato upitao publiku:
“Ima li ko da misli da je bolji od mene?”
Na što se nakon nekog komešanja i premišljanja javio sramežljivi tek punoljetni klinac iz publike i uhvatio se gitare koju mu je Tommy dao.
Ono što je uslijedilo teško je riječima opisati, a ja sam bio u prevelikom šoku da bih snimao. Dovoljno je reći da je Australac ponizno najavio svoje umirovljenje sljedeći tjedan, jer očito se našao nasljednik.
Dobro aj, nije bilo baš tako teatralno ko u američkim talent cirkusima.
Klinac je 19.godišnji Frano Živković iz Rijeke koji je Tommyja upoznao sa samo 3 godine kada je ovi prvi put gostovao na spomenutom koncertu u Opatiji i od tada mu je uzor i idol.
Mali je to koji je taman tih dana kolovoza 2008 na bijelom zidu od hodnika do kuhinje zacrtao olovkom iznad glave magičnu brojku od 100 cm, čime je napokon nadrastao visinu prosječne akustične gitare za odraslog muškarca.
Uz ohrabrenje Tommyja nikada više se nije spuštao niže i ovladao je njome kao Đoković reketom. Već sa 10 godina je izdao prvi solo album, sa 12 imao turneju sa Tommyjem i već sada ima biografiju da zasluži poseban osvrt na ovom portalu ili ako išta bar Netflixov dokumentarac.
Hvala roditeljima koji ga nisu vukli na domoljubne koncerte i koji su mu platili tečaj sviranja gitare, za razliku od mojih staraca i onih Steve Buscemija u filmu “Wedding Singer” kojeg nikada neću zaboraviti.
Odsvirali su fantastično 3 stvari skupa, nadopunjavali se, igrali i zezali kao da im je ovo stoti nastup skupa, a ne tek 93.
A Frano je i ostao sam na bini da nam se osobno obrati i pokaže što još zna, bez imalo sramežljivosti, ali ni lažne skromnosti. Tako da smo za iste pare vidjeli dva virtuoza i možemo biti ponosni da je jedan od njih rođen u Hrvatskoj, (pukom igrom slučaja sudbine) .
Sljedećih 60 godina kada će nadživjeti i Eric Claptona (79), će završavati svjetske turneje u nas, vjerojatno pod umjetničkim imenom.
Svakako bi bilo dobro viditi ga u bendu, jer to je potpuno nova dimenzija iskustva.
Ali ko će naći ovdi još par takvih ljudi?
Iako je naravno ogromna sloboda nastupati sasvim sam, jer se ne mora svađati sa nikim do sa samim sobom oko datuma probe i koncerta, a da o podjeli honorara i ne pričamo.
No dobro, naš glavni junak Tommy nije tako škrt kao Chuck Berry u 70-ima da putuje sam po svitu i čeka da mu organizator složi bend. On ima i svog tonca i svog majstora za svjetlo, što se odmah dalo primijetiti, jer teško da bi neko domaći na osnovu svog iskustva i znanja tako točno, precizno, ali i kreativno se poigravao sa svjetlosnim efektima na bini.
Kao što je to neslavno činio majstor svjetla na nedavnom koncertu Josipe Lisac u Trogiru i bio jako sretan što ja nisam pisao osvrt za taj koncert.
Ne samo njih dvoje, imao je Tommy nekoga i na ‘merchu’, oglasnom štandu sa diskografijom i majicama i nekoga da mu nosi gitare, tako da je upitno bili oni svi stali u jedan kombi da moraju.
Uza sve te pomoćnike koji Tommyju pomažu da bude to što je, reklo bi se da je normalno da je tu gomila opreme, efekata, distorzije, pojačala, loopa i gajba viskija. Ali ne, sve što Tommy radi je na suho, samo sa dobrim mikrofonima i pojačalom, i 10 dugačkih prstiju.
Kakav bi to spektakl bio da se skroz elektrificira, ne mogu ni zamisliti, ali bio bi neprirodan i holivudski, a on takav nije.
Nakon oko sat i 15 koncert je završio, svjetla su se ugasila a publika je tražila još.
U ovom slučaju ja sam stvarno mislio da je završio za ozbiljno, nije samo žicao da ga vrate, ali nakon minutu skandiranja eto ga nazad da nas počasti sa još dvi pisme.
Poslije je kao pravi i normalni umjetnik ostao na druženju sa fanovima, slikavao se i potpisivao ploče. Koje da spomenem i nisu bile preskupe, 30 eura za duplo vinil izdanje, a majice svih dimenzija 25.
Na koncertu AC/DC-a i Claptona su 50 eura, kilometrima daleko od autograma.
Bila je to lijepa i ugodna ljetna večer, na temperaturi zdravo podešenog klima uređaja i još jedan u dugačkom nizu edukativnih satova kulturno glazbenog uzdizanja na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku.
Usput, u biti na kraju puta ovog osvrta, moram pohvaliti nevidljivog fotografa Valeria Baranovića na ovim krasnim fotografijama. Nevidljivog zato što skoro cijeli koncert ja ga nisam vidio da slikava, pa sam se s pravom zabrinija hoće li uopće biti fotografija, dok sam vadio mob da za svaki slučaj opalim koju svoju, kvalitete fotke čudovišta iz Loch Nessa.
Ali upravo je to vrijednost pravog fotografa, da je diskretan, brz i sa zumom od snajpera.
Hvala ti!
Vidimo se opet!
- Sve fotografije uz dozvolu: Valerio Baranović // hvalaa!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
