Blues Heaven Festival 2023
Danska, Frederikshavn
11. Studenoga – 2023.

II dan

Prvi dan i večer je uspješno završila.

E a za sljedeći dan sam već bio odmoran i show je mogao početi po zimskom vremenu, sat ranije.

Ušli smo bez da nas je iko zaustavljao i pitao karte dok smo obilazili pult za prodaju ulaznica. Što mi je odmah dalo ideju da dogodine i ne kupim kartu, ali moj škrti balkanski um mora pokleknuti pred moralnim svjetonazorom i racionalnom odlukom da organizatoru omogućim materijalnu nadoknadu za uloženi trud u vidu 1390 kruna za oba dana.

Suprotnost mog distorziranog uma je da već padam u napast kupiti VIP ulaznicu pa da mogu žderat i pit koliko hoću, no onda bi u areni bio od podne do 2 ujutra sa velikom mogućnošću pijane intencije da mi se omoguće i krevet za te pare.

Onaj ljubičasti Mitch Woods od jučer nije skidao zadovoljstvo sa lica što je već zaradio dnevnicu sinoć, pa je mogao unaprid platiti bend koji je dovea, imena ‘Rocket 88’, tako da oni ne budu tu kada bude zbraja lovu od drugog dana.

Lik je usrid koncerta zaustavio pismu i žamor da bih podigao svoj CD u marketinškoj maniri aukcijskoj prodavača slavodobitno nabrajajući s kime je sve snimio duet, naglašavavši, ako koga zanima CD, čeka ga nakon svirke.

Naravno da sam odmah pohitao (premijera te riječi u mojim recenzijama), jer di ćeš boljeg suvenira od potpisanog albuma takve face i dueta sa John Lee Hookerom i drugima.

Ali kada je sa opakim smiješkom izbacivača na vratima kluba za koju nemaš pozivnicu rekao: 20 dolara, svi su se razbježali ko u MCDonaldsa kada netko počne vrištat Alahu Ekber.

Meni ga je kakav sam dobar i pošten prosto bilo žao tako naprasno napustiti već sam se muvao oko stola preko puta i obraćao se  izmišljenoj prijateljici u glavi, koja mi srećom nije ništa odgovarala. Pa kvrapcu sve, znam da printanje i prženje CDa nije besplatno, ali ili ih podijeli ili daj profesionalcima na ‘merch‘ štandu da se oni bave prodajom, ako već članovima benda nedaš blizu love i držiš ih na hrenovkama i pivi.

No u svakom slučaju tip je veliki zabavljač:

Nakon njega nema kafića,tj.menze, tj.restorana, već se 15 minuti čeka drugi izvođač u drugoj hali. Sad kad razmislim, možda je Mitch to uvjetova organizatoru, da on ima više vremena i šanse prodat svoje CDe.
E svašta se može naučit od Amera, samo triba gledat.

Slijedio je Dylan Triplet iz Brazila. Malo mi je bio odbojan vidit ga na rasporedu radi prezimena, ko na meniju da vidim tripice koje mrzim ili na dijagnozi triper zarazu. Ali tamnoputi momčić od svega 22 godine i 4 ipo oktave raspona glasa je budućnost soula i bluesa sa odličnim bendom.

A onda ono što su mnogi čekali, Tommy Emmanuel.

Njega sam već gledao 2008 kada je bio ‘predgrupa’ Chuck Berryju koji sa 82 nije mogao pogodit dva ispravna akorda zaredom.

Zlobnici će reć da je onda svirao jazz. ( 🙂 opp. urednik! )

Znao sam šta očekivati, ali sa Tomijem se ipak nikad ne zna sve. On je lik koji dobro svira ritam gitaru, još bolje svira solo na gitari, ali jedini je koji to čini istovremeno.
Pogledajte ovdi:

U par navrata se i on obraćao nevidljivim ljudima i bendu koji samo on može vidjeti, a svi su ih čuli. Nadmašio je, pobijedio i prevazišao spomenutog Mitch Woodsa koji je mora dvaput nastupiti, prodavati CD-e i očistiti dvoranu i podove za pola cijene od Tome koji je bio sam, sa tim bendom kojeg ne plaća, a uzima pare za njih.

Tu je definitivno guštalo najviše ljudi na cilom festivalu.

Nezahvalnu ulogu da tokom njegovog nastupa zabavlja menzaše dobio je Ian Seagal kojeg sam imao šansu poslušat samo pola sata ali su me neke ženske častile na šanku pa sam i to propustio u čast konzumacije pive sa mirisom računa za šampanjac.

U areni nastupa Keeshea Pratt.

Soul i Blues pjevačica koja se ukazala svijetu na International Blues challengu 2018 gdje je uzela prvu nagradu.

Snimia sam taj ulazni video i krenuo uživati u koncertu srčući pivo bez slamke, ali kada je krenula iskreno pričati o padu samopuzdanja i važnosti vjere u sebe u potpunosti mi je uhvatila pažnju, ali i srce.

“Believe in your dreams, you can’t be nobody else
If you gonna belive in something, you believe in yourself”

I morao sam to snimiti za tebe:

Da se sa svojim samopouzdanjem sve manje bori dokazala je kada je iz publike izvukla 4 žene srednjih godina da joj budu ‘Ikettes’, plesačice na Proud Mary od Ike & Tine Turner.

Dobro, sada kada razmislim, tamo nije bilo mladih žena,sve 55+.

Nisam to htio snimiti, ali jednostavmo je bilo presmišno i ludo:

Nakon nje sam potrčao u menzi poslušat Doug MacLeoda i nisan požalio. Johnny Cash, Tom Waits i Bukowski u jednom. Pjevao je i svirao na način da nisam bio siguran jeli je ozbiljan ili se ozbiljno zajebava.

Kad je pred kraj nastupa došao cili bend sa ranijeg showa da ga podrži tako ih je streljao pogledom i pojačao ritam kao da govori: Sad će te vi umišljeni klinci iz velike hale viditi kako se svira.

Završio je show sa pjesmom koja govori kako nikad ne svira Dylana, ali ga svi žicaju da ga svira. S obzirom kako završava, a svi smo padali po podu od smijeha, nisam zna jel to njegova baza ili neka tradicionalna stvar di se samo minja zli junak priče, ali bio sam sretan što sam je prvi put čua upravo tu, na hladnom sjeveru, iz usta Amera, uživo.

A onda

Danielle Nicole trio uz potporu Monster Mike Welcha kojeg sam gleda i prije dvi godine. To je stonerski rok i bluz, kao da prvi put gledam nekoga na Woodstocku.

Koliko je ona na basu i vokalu rasturila vidite ovdi:

Točno mi je bilo žao kada je Monster Welch došao i preuzeo show, jer on je kao neka veća zvijezda i u tom trenu njih troje su mu samo bili prateći bend.

Kada su se napokon vratili na njene stvari on se pokajnički morao povući i taman mu se na licu vidilo kako je prominio masku u onu tužnu di je on bio samo prateći lik. Ali po mom mišljenju najbolja svirka večeri ili je jednostavno sve ono što sam ubacio u sebe počelo djelovati na najbolji način.

Nakon njih Samantha Antoniette & the Chargers su imali čast zatvoriti menzu za ovu godinu sa zadnjim muženjem majoneza iz senfa iz 2 velika vimena pored tacni menze. Bili su dovoljno veseli da dvije bakice rasklimaju svoje umjetne kukove dok mi je pjevačica mahal za zbogom.

A u velikoj sali Slam Allen, još jedan crni gitarista i pjevač. Tad sam već bio u totalno drugom svijetu, dobivši overdoze od blusa. To je oni osjećaj kada uživaš u oralnom sexu, ali koji nikako da stane.

Lijepo je, super je, ali počinje i bolit.

Pokušali smo na povratku doma uć u Fregatu, jedini meni poznati klub u gradu, ali bia je red ko isprid Mate, a krafna nigdi, pa smo ekipi sa kroničnim nedostatkog pigmenta u epidermi rekli da idemo doma zapalit i nikad se više vratili nismo.

Sutradan opet vlak, pa drugi vlak koji sam platio kaznom od 100 eura (žalio se pa mi oprostilo), pa bus, avijon, taxi Beč, pa bus za Zagreb, pa bus za Split, pa motor i šetat pase u pola 5 ujutra.

Vidimo se opet dogodine.

Hoće li ko samnom?


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.


Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.

I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.

na vrh