Nekoliko puta sam propustio Thrill Blues festival, 38 km od doma, a evo već treći put ne propuštam Blues Heaven Festival na samom vrhu Danske.
Ajde, nećemo se lagat, nisam ja veći bluzer od ikoga ko to svira, ali volim da mi guzica vidi puta. Nemam posa 07-15, nemam kredit za plaćat, nemam auto na lizing, nemam mladunčad za hranit, niti dugove za vratit. A u Danskoj imam druga do groba, bez kronične upale zgloba, kao što je pjevao Balaš. Ja imam kroničnu glad i žeđ za dobrom glazbom.
E, al ipak bi bilo baš lijepo kada bi se s tom Danskom mogao povezati s jednim prijevoznim sredstvom kao do Trilja, a da ne vozim 24 sata u komadu 2160 kilometara.
Autobus u 2 ujutro, ‘shuttle’ bus do aerodroma, pa Airbusom A320 do Gotenburga, bus do centra grada, trajekt do mjesta zločina Frederikshavna, taxijem do Nord Arene, pa sve to nazad.
Savjet za amatere putnike u Švedsku: Namjestiti sat na Južnoafričko, Grčko ili Finsko vrijeme, znači uru naprid, jer Šveđani nemaju strpljenja. Ručavao sam u restoranu udaljen 10 minuta pješke od trajektne luke te sam pola sata ranije od polaska trajekta krenuo na ukrcaj. Luka jeste tamo gdje je zacrtano na mapi, ali nije trajekt tu, već 10 minuta dalje. A ulazak u Stena Line trajekt nije kao u Splitu, rampa se spusti ili padne, auta i putnici preko nje ulaze, ti trčiš i mašeš, mornar te psuje, ali sačeka i zadnji ulijećeš kao u bus. Ovdje je to posebna zgrada i terminal kao na aerodromu, s obavezom ‘check ina’, te ulaskom preko šalteruše koja pregledava i kartu i osobne podatke prije nego pusti u 100 metara hodnika do broda.
Da skratim priču, 10 minuti do polaska trajekt je već krenuo, tako da umjesto da cugam crno vino na palubi tri sata sam ronio suze u čekaonici, na After Life s Netflixa.
Nisam planirano došao na trećeg izvođača već na predzadnjeg šestog, od prvog dana.
Oprostit će mi Big Creek Slim/K.H.Thorvaldsen, JW Jones, Harrell Young Rell Davenport, Nick Moss band/Dennis Gruenling i Big Daddy Wilson.
Ništa zato. Na ulazu su se odmah pobrinuli da se osjećam kao kod kuće. Nisu stavili moje ime na listu izvjestitelja. Sreća za mene alfa i omega, yin i yang, Ivica i Marica festivala Peter Astrup je bio u blizini i s ogromnim smiješkom i izvinjavanjem riješio nesporazum u 10 sekundi. Peter je inače najveći glazbeni menadžer i promotor u Danskoj, barem za blues, dobitnik mnogih nagrada, među njima i prestižne “Keeping the blues alive” u Memphisu 2020, koju su zaslužili i naše ‘Hrvatske blues snage’ godinu ranije.
Nisam stigao duže pričati s njim osim žaljenja na Švedsko računanje vremena, već sam požurio doživjeti Mr.Sippa, familiji poznatijeg kao Castro Coleman.
Osebujni tamnoputi gitarista koji je 2014 osvojio International Blues Challenge nagradu u Memphisu, te mnoge druge kasnije kao najbolji gitarista je u svom Delta Misisipi stilu, prosipao magiju s nekih od svojih 8 autorskih albuma. Kao pravi zabavljač pri kraju koncerta se spustio s gitarom u publiku i raspametio okupljene koji su se odmah krenuli hvatati za mobitel kao kauboj za revolver čim crni bluzer zaluta u country bar.
U povratku je zanemario gitaru i kao propovjednik na gospel misi širio pravednost i ljubav.
Tek mu je 48 godina, bude li se zdravo hranio i pio čisti viski ima bar još 40 sezona karijere isprid sebe.
Ove godine nije bilo dvije hale jedna do druge već je druga bina bila kojih stotinu metara dalje na suprotnom kraju arene. Nedostajala je i mala bina u restoranskom dijelu, a pretpostavljam da je to radi manjka publike. Naime iako ovaj festival ima nekoliko šankova, restoran, Vinil Dj pult, predio za kampiranje, besplatni autobus svakih pola sata do centra i nazad, besplatni autobus do aerodroma, opet je posjećenost bila oko maksimum do 500 ljudi. Ali da se zbroje godine tih svih osoba moglo bi se dobiti oko 1500 posjetitelja Ultra festivala. Opet sam tamo bio najmlađi posjetitelj, tek cure na šanku su me gledale kao oca, a svi ostali kao sina.
Slijede zabavljači Cash Box Kings.
Bend pjevača Oscar Wilsona i sjajnog usno harmonikaša i pjevača Joe Noseka isporučivali su oldskul čikaški blues, na momente klasično tužan i depresivan, većinom bezbrižno luckast i veseo.
Ovdje možete čuti ovu verziju kada vas ostavi ljubav života:
Točno u ponoć završio je prvi dan, meni se od umora nije dalo ništa drugo nego poljubiti krevet i spremit se za novi dan.
A on počinje u 13 sati u Maskinhallen klubu sa mladim Harrel Davenportom kojeg sam u petak propustio radi trajekta, a danas radi kuhanog fažola, suhog mesa i crnog vina kod druga Dražena. Nastavljeno je sa Blues Beatlesima koje sam ipak na plinski pogon čekao tu večer u Areni Nord.
A glavni i večernji program za mene počinje u 18 sati sa sjajnom tamnoputom kanađankom Dawn Tyler Watson, pobjednicom International Blues Challenge iz 2017.
Po snazi i energiji vidi se da je ona jedna od najmlađih od svih izvođača, a kako izgleda i zvuči pogledajte ovdje:
Malo se raspored promijenio pa smo imali čast čuti Blues Beatlese prije predviđene im satnice u 21 sat.
Jedino njih nisam preslušavao ranije, jer pobogu znam sve od Bitlsa, ali sam baš htio čuti uživo blues verziju.
E, pa to je takva obrada da i McCartney ne bi skužio dok ne bi čuo tekst.
Bluzificirani Beatlesi iz Brazila evo već duže aktivno sviraju od originalnih i ne misle stati.
Uvik je tu prepirka, je li bolje da netko vjerno kopira ili nevjerno interpretira svoje idole. Negdje je kopija poželjna, kao Britt Floyd u nedostatku onih pravih, ali recimo kopirati Elvisa je totalno izlizano i već na rubu nakaradnosti, pa onda možda i Beatlesa. Ali ovakva interpretacija i obrada do neprepoznatljivosti je već umjetnost sama za sebe.
Jer kako se ono kaže: Tko zna, svira obrade, tko ne zna, svira svoje.
Osim što ih je super čuti, ludasto i izgledaju, pogotovo bucmasti basista koji svira bas u okomitom položaju, pa se krivi, penje, krevelji i skače po bini. Dok jedino pjevač izgleda tipično engleski, u biti kao da je drugi brat Noela Gallaghera iz Oasisa.
Gitarista i izgledom i stilom i gitarom i izvedbom je sin Roya Buchanana, jednog od najvećih ikad podcijenjenih virtuoza na bini, nažalost prerano preminulog pod nerazjašnjenim okolnostima.
Kako izvode “Help” poslušajte ovdi:
Imamo par minuti za povratak na veliku bini vidjeti veliku i stasom i glasom Norah Jean Wallace.
Osebujna dama moćnog glasa u stilu Big Mame Thornton nažalost nije imala svoj originalan bend već je posudila ekipu iz Cash Box Kingsa, pa je samim time i repertoar bio osuđen na obrade koje su svi znali.
Ali nasljednica Coco Taylor je svejedno imala puno toga za reći i pokazati sa svojih 68 godina na leđima, pa poslušajte ovdi:
Vraćam na malo manju Blues Hall binu upoznati ove legende svog posla.
Ponajbolji usnoharmonikaš svih vremena Marka Hummel, osnivač je Blues Survivors benda i dobitnik dvije ‘Blues Music Awards’ nagrade, što je rijetkost za nekoga tko ne svira gitaru za razliku od Anson Funderburgha koji je istu dobio 7 puta, a nominiran je za nju 33.
Ali zato su njih dvoje skupa na bini isprid mene i sviraju ovako:
Blues stvarno pomlađuje, tko bi rekao da Mark ima 69 godina, Anson sutra puni 70, a Bob Hall (ne Marvelov strip crtač Spidermana) je sa svojih 82 upoznao, svirao s njima i u smrt otpratio mnoge legende kao Chuck Berryja, Johnny lee Hookera, Howling Wolfa, Peter Greena…dok je sam suosnivač Groundhogs i Savoy Browna.
Šta je to naspram Bobby Rusha koji je skakao ovdje po bini one pandemijske 2021 godine sa 88 na leđima?
Pored njih Ronnie Baker Brooks je još klinac sa svojih tek 57 godina, generacija ubijenog Kurt Cobaina.
Sin od velikog Lonnie Brooksa odavno ne živi na ćaćinoj slavi, već žari i pali desetljećima po svitu, samo nažalost vremena su se promijenila i blues više nije zanimljiv svima kao nekada.
No, samim time je važniji nama koji ga volimo. A Ronnie je lik koji u svakom momentu uživa to što radi i s guštom se spusti na koljena u publiku svirat, odlazi na drugi kraj dvorane, sjedne na tribinu, svira iza leđa, pa zubima i jezikom, daje bese gledateljima i onda izvede iznenađenje koje će te ovdi vidjeti:
Pogledati klavijaturistu koji zatvorenih očiju i otvorenih usta na dvije strane svira klavijature i orgulje me učini ponosnim što sam na istom mistu sa njim u dvorani.
Ronnie je inače najrađe viđen gost na ovom festivalu, a 2017 je proslavio i malog Toby Leeja, tada 12 godišnjeg klinca, fenomena na gitari. Tako se to radi, kada vidiš da je netko talentiran povedeš ga sa sobom na turneju.
Za kraj osamnaestog Blues Heaven Festivala mlada garda stupa na scenu.
Robert Jon & The Wreck su pravi Jenki nasljednici Lynyrd Skynyrd i Allman Brothers ostavštine.
Za moj ukus previše dobri i disciplinirani, pa sam u jednom momentu vođu benda Roberta gađao plutom od boce koju sam otvorio na prošlom koncertu. Digao je to sa svojih cipela i pitao se zašto njega ne počastim šampanjcem kada se već toči u blizini. Ne volim se skrivati, ali kako mu sad objasnit da nije šampanjac već Leffe pivo u boci od 7 deci koje sam samo u Danskoj vidio, i kako mu objasniti da sam to već popio, samo mi je čep smetao u džepu?
Gitarista je nepriznati sin od Željka Bebeka i Santane i jedini pravi bluzer od svih njih, iako je kombinirao 3 gitare.
Poslušajte više ovdi:
Za kraj krajeva moram odat počast ovoj dvojici koji čine jednu cjelinu, Peteru Astrupu i Paulu Benjaminu.
Sve najave i odjave izvođača čini Paul Benjamin iz Amerike, i sam organizator nekoliko blues festivala te predsjednik Blues Fondation od 2003. Ali ja ga najviše pamtim po sličnosti sa Larry Davidom, legendarnim scenaristom Seinfielda i glumcem.
Bilo je lijepo, samo sljedeći put moram doći cijeli tjedan i malo se podružiti sa Peterom i svim izvođačima.
Keep the blues alive!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije Davor Bobanac/MLP-U
