Bia sam opet na ponajvećem blues festivalu u svitu. Ovo PO isprid najvećeg sam doda da se ogradim ako na nekoj ludoj ljestvici se nađe i veći festival, ali ja ga dosad nisam doživio. Što je Ultra festival za techno fanatike, to je ovaj za bluzere.
U ovim teškim vremenima za cijeli svijet biti na tako….bla,bla,bla, tako bi započinjao tekstove u zadnjih par godina u iščekivanju smaka svijeta koji nikako da dođe, ali neću sada.
Doletit u Dansku avionom prije dvi godine usrid korone, a necijepljen, virovatno ne bih ko zna kada, čak i u normalnim vremenima, pa ni sada, da tamo nemam druga do groba, umjetnika iz Zenice koji mi već godinama govori za ovaj spektakl, a kada ću doći ako neću tada.
I evo opet sada.
Kad su ljudi mogli preletiti Atlantik, pa mogu valjda i ja Mini Cooperom do Beča, taksijem do aerodroma, Nikki Laudinim avionom do Billunda, busom do Venla, vlakom do Aalborga, drugim vlakom do Frederikshavna i tabanima do muške pečine mog domaćina Dražena.
Kako rekoh već bijah ovdi prije dvi godine pa atmosfera u gradu me nije iznenadila. Šušur na ulicama, raspjevani prolaznici blues standarda, odvažni prodavači svih rokerskih i blues suvenira, ploča i kerefeka, razigrani plesači u jump n’jive ritmu, oskudno odjevene dame sa gitarom na leđima i akrobatima, gutačima vatre koji su ih vjerno sve grijali po cijenu mogućeg roštiljanja kože.
Stvarno je privilegija biti u New Orleansu u ovo doba godine, ali ja sam u hladnoj Danskoj i ništa od toga kolora i pejsaža, osjećao sam se ko u Splitu van sezone.
Mračne, mokre i depresivne ulice su nas vodile do Arene, 6 sati popodne, a nigdi ljudi, pa ni pasa na ulici, čak ni taksisti nas nisu miomišli, dok policija radi samo do 16 sati. Sa rukama u đepovima i sjećanjima na Ultra festival u Splitu tješio sam se da je ipak cijeli grad u Areni na Blues Heaven festivalu.
Tek isprid nje se dalo naslutiti da nisam u Černobilu jer dvoje ljudi je ulazilo i jedan taxista je spavao. Sad kad razmislim, pa i Černobil u zadnje vrime ima turiste.
Ipak, pogled na plakat festivala je obećavao dobru zabavu.
Na prvu bi ipak pomislia čovik ovdi će doć samo ko zaluta, ali ti ljudi u ovih 17 godina festivala su bili redom najveće face kao Buddy Guy, Dr.John, Johnny Winter, Gary Moore, Peter Green i Jeremy Spencer iz Fleetwood Maca i gomile drugih faca…. . Na sve njih sam zakasnio, ali na ovogodišnje nisam htio, pa makar mi većina i ne bila poznata imena.
Frederikshavn, mali grad na vrhu Danske, preko puta Goteborga, skoro 500 km, jednim mostom i jednim podvodnim tunelom udaljen od Kopenhagena na jugu.
Iako površinom duplo veći od Splita, stanovništva je 10 puta manje, što logično nalaže i govori da nemaju zgrade na 10 katova, nemaju čak ni kuće na 3 kata, sem samog centra i starog grada, ali bez lifta.
Računam da tamo kad dica navrše 18 ih potiraju na ulicu, tj.na posao, u podstanare i u svijet, ne drže ih na sisi do 40e.
Glavni simbol grada na svim razglednicama i magnetima je toranj crkve (jedini u gradu) i ogroman kran dizalice u luci baltičkog mora.
Svećenika bogufala nisam trebao, ali vozač tog krana je bio moj domaćin. Nije to njegov posao snova naravno, on je drug umetnik, slikar i muzičar čije slike i note krase pola grada, tako da moglo bi se reći bio sam u pravim rukama i notama.
Iako je more liti hladno ko Cetina imaju ogromnu pješčanu plažu koju krase stotine palmi, koje naravno kada sam ja došao su već preselile u neke toplije krajeve ili prostorije ili grijane staklenike, ili štajaznandiveć.
No ajmo mi na mužiku već jednom više.
Dnevni program festivala se inače održavao u kultnom Freddy’s klubu u centru grada, ali dok sam ja opet došao bankrotirao je. Jednostavno dvi godine čekanja da ja tamo opet ostavim svoju plaću nije mogao preživjeti.
Kako je to tada izgledalo pogledajte ovdi:
Sada toga nema, a i ja sam došao samo na vikend i sve se dešavalo u Nord sportskoj areni. Iako bi bilo lipo bluzerski da je to u nekom kazalištu, starom kinu ili kafani na 3 kata, arena je pružala potpuni komfor sa dvi velike dvorane za do 1000 ljudi, malom binom blizu restorana, dvorištem za pušače, odjel za garderobu, 3 šanka, štandom za ‘merch’ majice bendova i slično.
Jedna piva na šanku je 60 kruna, što ti dođe i prođe kao 60 kuna ili 8 eura, dok je u dućanu ista oko 1 euro. Ali naravno nikom ne pada na pamet doći sa svojim pićem u ruksaku ili jaketi. Nikom osim meni.
Tako da je moj nabrekli kožnjak sutradan bio više funkcionalnog nego estetičkog karaktera.
Program počinje već u podne sa akustičnim nastupima glazbenika koji će taj dan ili dan posli nastupiti na glavnoj bini i ovo im služi za zagrijavanje, ali kako je kultni Freddy koji mi je blizu smještaja zatvorio nije mi se dalo dolazit u Arenu tako rano. Na istoj manjoj bini je i navečer nastupalo nekoliko glazbenika, ali oni su se većinom preklapali sa koncertom u većoj dvorani, a ja bi ih hvatao u 15 minuti stanke između nastupa u dvi dvorane arene.
Pogledajte samo raspored doli:
Mislio sam, ali neću sada secirati svaki nastup ponaosob jer bi čitanje trajalo duže od koncerta, uz stanke za ručak, posao i spavanje. Pa ću se onda osvrnuti samo ono što me dojmilo, a koliko otežem s ovim tekstom doći će na samo čega se mogu sjetiti.
Čast ili pokoru da otvori festival dok su svi još trijezni je bio mali od legendarnog blues velikana Luther Allisona. Za slučaj da to nismo znali Bernard nam je odmah otkrio tu strogo ne čuvanu tajnu nakon prve pisme. Dobar je bio, vide se ćaćini geni i uticaj, ali za moj pojam previše davi gitaru. Ili sam ja bio umoran od puta, a nisam se pravilno suplementirao.
I to triba uzeti u obzir.
Trebao bih imati video da se sami uvjerite i prosudite, ali ja volim snimati od početka do kraja pismu, ne volim prekidati niti pljesak, jer i to je dio pisme. Ali kada netko toliko muči gitaru to znači imati 10 minuta ruke iznad glave s mobitelom, a to me podsjeća na marširanje po vojničkom igralištu sa puškom iznad šljema. Ako vas baš zanima ugugkajte ili ubingajte Luthera, pardon, Bernarda Allisona..
Kad je ovaj svršio potrčali smo u drugu dvoranu poslušati sljedeći bend, a tamo me dočekala ova velika dama:
Svima dragima sam sla ovaj gore video da se pohvalim kako sam u centru dobre zabave. Lady A u trojcu sa sa bendom od Marquise Knox i Dexter Allen…
E, to je već bila žurka.
Nakon njih bilo je 15 minuta vrimena poslušat Alvin Youngblooda Harta koji je već po ure zabavljao okupljene u restoranu, što je čak i u okvirima sportske dvorane ipak izgledalo ko studentska menza, a ne restoran.
Čovik koji je svojedobno nominiran za najveću glazbenu nagradu Grammy preletia je veliku baru samo da bi zabavlja pijane Dance koji su nakon par kobasica bili lini dogegat se do dvorane pogledat pravi šov. A doduše uvik se može lagat da su ti ljudi žrtvovali taj show u areni samo da bi njega vidili i podržali.
Mislim da je ipak pobijedila skandinavska pragmatičnost da se svima udovolji, jer su organizatori znali da su tu neki došli samo ist i pit, pa da im nije naporno samo slušat tuđe mljackanje dovedu i bend, kao u Barake. Njega nisan snimao jer sam bio preblizu tom mljackanju.
Potrčao sam nazad jer je 69-ogodišnji Robert Finley nastupao u dvorani. Odmah sam posla sliku bivšem susidu Hrepi koji je prepoznao i pozdravio starog prijatelja. Karizmatični je to bluzer koji je svoj prvi album snimio tek sa 62 godine, što daje ohrabrenje i nadu i tebi da nešto učiniš od svog života i ostaviš budućim pokoljenjima da se čude. Govorim sebi u bradu.
Od tada je snimio još 3 albuma, sva sa Dan Aurbuchom, gitaristom Black Keysa koji u njemu vidi drugog ćaću, pa se ne odvaja od njega od kada ga je upoznao 2016. A posljednji album su snimili na neuobičajan način, ušavši u studio bez pripremljenih pjesama, samo su počeli svirat i snimat, bez ponavljanja. Što me podsjeća na moje stand up nastupe, samo sa manje uspjeha.
Ovdje možete vidjeti kako su zvučali na festivalu:
Sa sobom je poveo i sjajnu vokalisticu Christy Johnson koja u slobodno vrijeme mu je i kćer.
Kako je otpjevala Sweet Tennese Whiskey poslušajte ovdi:
Svaki bend ili izvođać je morao otprašiti uru i po materijala, ne se provlačiti ko na festivalima u nas, sa po ure do 45 minuti svirke. Ali za ovoga šta je usrid Finlijeve svirke počea svirat u menzi sad sam uvjeren da se sam nudio da svira ukupno 3 ure, koliko je škrti amer taj Mitch Woods.
Lik u ljubičastom, sjajnom odjelu na klaviru kao Dr.John svira boogie woogie, ipak me dovoljno zainteresirao da ga vidim i sutra sa cilim bendom.
Kako svira Fats Dominovu Blue Monday pogledajte ovdi:
Trčim u dvoranu, počeli su Tommy Castro i Painkillers. Ne znam šta mu je Fidel Castro, ali izdao je svoje korijene svirajući pop blues.
Šalim se, kalifornijski gitarista i pjevač koji broji više blues nagrada nego Gibboni Porina je prašio jedan od najboljih koncerata od 200 šta ih održi godišnje.
U međuvremenu su u menzi zatvarali večer Knockout Greg i Scandinavian Flames. Imenom i izgledom su me podjsetili na “Murph and The MagicTones”, pirski bend bivših članova Blues Brothersa koji su se kao i ovi ponižavali po menzama dok ih Jake i Elwood Blues nisu opet unovačili “in the mission of God”. Momci koji su branili čast domaćina u natjecanju ko će biti veći Amerikanac.
Čast da zatvori show u velikoj areni prvog dana pripao je Zacu Harmon bendu sve do 1 ujutro. Još jedan nagrađivani amer koji spaja utjecaje bluesa, soula, gospela, pa čak reggea i kako kažu mediji, objedinjava sve najbolje iz bluesa u posljednjih 50 godina. Baš onih 50 koje ja ne volin.
Jer da budem iskren, ljubitelj sam oldskul Čikaškog, Missisipi, Texas bluza čiji su nositelji bili Elmore James, Muddy Waters, Howling Wolf...koji su ogromno uticali na britansku scenu (Rolling Stones, Animals, Jimi Hendrix, Eric Clapton, Peter Green…), a mene doživotno zarazili na prvo slušanje. A ovaj prvi dan u areni sam većinom čuo noviji pop blues koji se puno oslanja na dugačke tekstove, refren i soliranje gitara, a manje na sam ritam i groove berača pamuka između 2 rata. Drugi dan, druga priča nadam se.
Bili smo u svak svom krevetu već do 2 sata. Što me podsjeća na onaj vic kad mater kaže plavuši da ako ne bude u krevetu do ponoći neka se vrati doma.
Sad ne znam je li i mater plavuša.
Nastavak slijedi……
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.