Kad se govori o nekom opusu, obično se slijedi neka linearna linija koju grupa svojim stvaranjem kreira, u nadi da će ta linija imati uzlaznu putanju, ali i, što je najvažnije, da će ta uzlazna putanja evolutivno biti pretvorena u nešto sasvim drugo, još bolje, još kompleksnije, još značajnije i time veoma jasno dati do znanja da sazrijevanje pred našim očima poprima konkretne obrise. Obično, nema baš previše očekivanja da će se ta evolucija razvijati “no matter what”, jer ipak, taj korak naprijed može značiti i pad u provaliju koja je dijelila grupu za daljinu tog koraka.
No, i tada, sve je bolje od reciklaže, od koje se normalni prog-ovisnik ježi kao ljubitelj horora holivudskih komedija.
I još nešto, koliko je god moguće, a u posljednje vrijeme se puno puta pokazalo kao ispravno, pri slušanju albuma koji stoji pred vama, pokušati zaboraviti sve što mu je prethodilo i preuzeti ga esencijalno u punoj viziji koju razvija, bez repova (koji su ipak neminovni).
Govorimo dakako o nekoj vrsti oksimorona, ali tu u pomoć uskaču starosne godine koje pomažu da se puno toga ionako zaboravi 🙂 .
Toni Starešinić na klavijaturama, Andrej Jakuš, truba i svi mogući procesori, te Janko Novoselić na bubnjevima, nastavljaju Eksterminator fazu svojih kreacija, rade onaj iskorak iako su svjesni da taj korak može voditi u provaliju. I zato im skidam kapu, jer, ako ste ljubitelj Road Runnera i Coyotea, onda znate za iskorak s ruba litice kad glavni junak ostaje u zraku. E sad, taj junak, u ovom slučaju Coyote, kad pogleda dolje, shvati da stoji “u prazno”, te se strmopizdi u bezdan. Na kraju balade se čuje fijuuuuu i na kraju, samo slabašni puffffff, i vidi mali oblak prašine duboko u dubinu.
A e, Eksterminator ne bi bio to što jest da slijedi Coyotea i njegovu putanju. Kao i svi kiborzi Eksterminator ostaje u zraku i kao da se ništa ne događa, nastavlja svoj život kao da bezdan ispod njega i nije njegova stvar, ne postoji. Drugim riječima, prevedeno, Eksterminator jest bio (prividno) na tankom ledu, jer ono što su donijeli albumom se drugačije i ne može se opisati, ali samo kod slušatelja koji su tu u nekom prolazu ili pak glume glumu, ali ne i kod slušatelja koji žele taj presudni korak, a hoće li se strmopizditi u bezdan, to je samo njegova volja, a ne gravitacijski imperativ.
Ako se pak i prepusti gravitaciji i onom fijuuuuu/pufffffff, taj bezdan eksperimenta može samo dovesti do onog ultimativnog, Kosugievog sekvencijalnog povlačenja lanca preko gromada kamenja.
Ništa lošeg i u tome, dapače!
Jest, to je malo daleko i Eksterminator sigurno neće ići do te granice i neće iskušavati sreću, jer udobno živi i u ovim iskoracima, koji su ionako za našu medijsku scenu skoro pa avangarda.
Vratimo se albumu, ako je moguće:
“Eksterminator II” u svjetlu eklektičke jednoobraznosti
Kao i svaka riječ, i riječ “jednoobraznost” može imati različita značenja, u ovisnosti o kontekstu u kojem se nalazi. Spoj riječi “eklektičke” i “jednoobraznosti” esencijalno nose u sebi oksimorone, ili bolje rečeno, sukobljavaju se u svojim logičkim začecima.
No, zajedno dobivamo idiom koji u sebi svu tu negaciju pretvara u pozitivne vibracije.
I te pozitivne vibracije su sveprisutne cijelom dužinom trajanja albuma, bilo da se radi o čistom jamu, bilo o artikulaciji neke ideje koja se protokom nota ili bolje rečeno, zvukova pretvara u svoj antipod ili još bliže, negaciju i ne rijetko vodi do krešenda ili “fade away” efekta.
I ta kompleksnost, kad u tijeku kompozicije već u fragmentima naslučujemo kraj, ali to je u biti samo njegov kraj i s njime počinje drugi ili laički rečeno, reklo bi se “nabrajalica”, ali sve su kompozicije na albumu daleko, daleko od toga.
Samo slušanje neminovno okida senzacije koje pak pobuđuju misli, no, te su senzacije teško objašnjive, teško ih je poduprijeti, ako ne i nemoguće, nekom činjeničnom faktografijom. Jednostavno radi se o osjećaju, stanju, stoga poruka kreatorima i svima koji ovo čitaju, ovo nije recenzija, ni ocjena, ovo je kontemplacija o jednom albumu koji je izazvao oduševljenje i pisac ovih redaka pokušava materijalizirati u slovima, riječima, rečenicama što to točno znači i kako sve skupa donijeti da bude jasnije.
Onome tko ne uroni, neće dakako nikad biti jasno, ali takvi i ne slušaju ovu muziku.
Kompozicije na albumu imaju svoja imena, neka skoro pa nasumična, neka s vezom, dakako, ona u kojima se radi o posveti kreatora svojim uzorima, ali, to je ono što je najmanje bitno. Na albumu caruje muzika, truba preko sekvencera, rijetko u čistom obliku, klavijature preko syntha, kroz plug-in-ove, i tko zna čega sve ne, samo su bubnjevi donekle čisti, ali produkcijski nekako ‘zamagljeni’.
Sve u svemu, album u kojem dominira muzika u nekom svom embrionalnom obliku. Možda ne bi bilo loše spomenuti pojam evolucije, natuknut u opširnom uvodu ovog teksta, i reći da cijeli izričaj evoluira pred nama, pred našim ušima i bez ikakve naznake u kojem će pravcu ići, i cilju kojem stremi.
A mogu biti dva, ona osnovna, (što se babi snilo, to se babi tilo), onaj korak koji ipak neće biti toliko velik da bend odlijepi od ruba stijene ispod koje je ponor, ali koji će protokom vremena biti obogaćen, recimo gitarom i to svojevrsnim hibridom Di Meola (RTF faza) i McLaughlin (MO prva faza) ili pak, hm, … , da taj korak ipak bude presudan i da se nakon onog fijjuuuu, čuje slabašan pufff, i kao rezultat, hrvatska verzija Takehisa Kosugija, hm … .
What’s it gonna be, Santa?*
* – izraz preuzet od naslova Božićnog albuma grupe Chicago
– jel’ netko spomenuo Božić?!
